Prije deset i više godina, neposredno poslije NATO intervencije, postrojila se na izvjesnoj svečanosti Jedinica za specijalne operacije (JSO), poznata i kao Crvene beretke. Publici sačinjenoj od vojnih i policijskih generala izveli su Hriste bože, pjesmu iz filma Boj na Kosovu iz 1989. Komandant Milorad Ulemek Legija i njegova grupa iz Jedinice, osuđeni su nekoliko godina kasnije za atentat na premijera Zorana Đinđića, otmicu i ubojstvo bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, dva pokušaja likvidacije lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, a same Crvene beretke raspuštene su u martu 2003.

Na Vidovdan 2012, ponovo pred vojnim i policijskim zvaničnicima, ali sada kao himna Žandarmerije na slavi ove formacije, opet je otpjevana Hriste bože. U čemu je problem? Zar je ova pjesma zabranjena? Zar je ne pjevaju na marševima i raznim skupovima i druge vojne i policijske jedinice, poput pitomaca Vojne Akademije?

E, pa problem je kada Žandarmi na isti način kao i pripadnici Jedinice pjevaju Hriste bože i u sličnoj prilici; problem je u asocijacijama na ubojstva i ostala nepočinstva koje tako nešto izaziva; problem je što nitko u policiji i Žandarmeriji to nije vidio kako problem. Ako se ne vodi računa da se 3473 pripadnika najveće specijalne policijske jedinice mogu dovesti u kontekst Crvenih beretki, onda stvarno ima razloga za brigu.

Jedan skandal nikada ne ide sam. Žandarmi su, onako grlato kako prilika zahtjeva, izrecitirali i novu zakletvu; autor – komandant Žandarmerije, Bratislav Dikić. U dvadeset dva stiha Kosovo se trinaest puta ponavlja. Ostalo su preci, porijeklo, srpski narod, Srbija, krst časni, vjera u boga… Nadahnuto u pravcu preambule Ustava, nove političke realnosti i parlamentarne većine, ali i – sumnje nema – srpstva i patriotizma po kroju Obraza, Srpskog narodnog pokreta 1389, Dveri, "navijača"…

Ministar unutrašnjih poslova i mandatar Ivica Dačić rekao je poslije da to nije zvanična zakletva Žandarmerije, da njen tekst nikada nije odobrio, a kamoli potpisao i da ne bi trebalo da se više upotrebljava kako ne bi bilo nedoumica da li njen tekst predstavlja metaforu ili pretnju. Dodao je i da Žandarmerija ili bilo koja druga jedinica Vojske ili policije nikada ne bi uradila bilo šta bez komande državnog vrha, a što bi moglo da ugrozi mir i stabilnost. Interesantno.

Ako Dačić pojma nije imao o tekstu sada nezvanične zakletve, kako to da je on ipak izgovoren na slavi Žandarmerije? Da li vrh MUP-a ima puno povjerenje u komandanta Žandarmerije, pa i ne traži obavještenje o njegovim namjerama? Ili, možda, Dikić smatra da nikome i ne mora polagati račune za jedinicu kojom komanduje makar to bio i sam ministar? Ili je oboje u pitanju? Još važnije, vezano za ovaj skandal, jeste to što se dogodio na javnoj svečanosti i u veoma osjetljivom političkom trenutku. Da li će prilikom aktualne posjete Beogradu zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara za vanjske poslove Filip Riker pitati Dačića da li Žandarmerija – policijska jedinica zadužena, između ostalog, i za osjetljiv prostor juga Srbije i, uopće, administrativnu liniju razgraničenja – ima neku svoju politiku vezanu za Kosovo?

Skandal sa zakletvom Žandarmerije pao je u predvečerje pojačanog pritiska na Srbiju oko pregovora sa Prištinom i problemom sjevera Kosova. Moguće da je sve slučajno desilo, onako bahato i bez razmišljanja. A moguće je i da je riječ o posljedicama spinovanja, navlačenja, kafanskog politikanstva i ličnih interesa.

Bude li se Ivica Dačić i dalje bavio policijom, eto mu teme za razmišljanje.