Počelo je ovako, viješću: "Dragan Todorović Todor, novinar nedeljnika ‘Vreme’ i bloger ‘Blica’, na redovnoj skupštini Srpskog književnog društva, na predlog Komisije, a po preporuci g. Vase Pavkovića, predsednika NIN žirija za roman godine, izabran za člana reprezentativnog književnog udruženja."

Vijest ko vijest – ponešto kabasta, s viškom informacija doduše; nekom će biti drago, većina ravnodušna i to je to. E, al’ nije.

Po običaju: nešto čemu se s jedne strane treba i trebalo bi se veseliti, po toliki put kao s toliko stvari, izaziva trenutno suprotan osjećaj, onaj tipične ironije. Da se ne kaže što drugo. Naime, onoliki – nepoznati! – prođoše, i evo ti ih, institucionaliziranih pisaca, Bog te, a oko Todorovića i njegova primanja, izvješćuju novine.

Šta je to? Ništa osim, da ne tupimo u detalj, još jedne od tipičnih stvari kulture, odslik onoga "stanja na terenu". Jer to da je Todorović pisac – kakav, vraga, novinar! – jasno je svakome tko je, evo, ovoliko već godina, imao mrvu sluha, osjećaja za riječ, za ton i za registar nekoga teksta. A da ovaj pisac ima ono najvažnije, što metaforički zovemo "glasom" – valjda se vidi iz aviona, što je publici, kao prvoj, odavno jasno, kao što i biva često, pametnijim i sposobnijim od mandarina iz strukovnih organizacija.

Evo, da uzmemo, slučajnim uzorkom, deset-petnaest današnjih srbijanskih literata, odaberemo po fragment njihove literature bez da znamo imena, a uz njih uzmemo, naslijepo, bilo koji komad Todorovićevih "satiričkih reportaža", kako ih sumnjivom pohvalom časte – koga ćemo prvo identificirati, kojem primjeru odmah pogoditi autora?

Upravo tako.

Blato, ogoljena humanost, gorka prisnost, tiha muka i humor srbijanske provincije na papiru, izrečena najprepoznatljivijim slobodnim neupravnim govorom u jeziku, ispisana od jedne talentirane i skromne ruke, prepoznaje se sve to u trenu. Medij i kontekst pak u kojima se objavljuje Todorovićevo pisanje, ionako je samo potvrda onoga što T. S. Eliot davno piše o književnom žurnalizmu – jer o tome je reč, ako ćemo sitničariti – kao o "nesigurnom samoizdržavanju za sve osim par izuzetaka".

Drugim riječima, da je Todorović sad primljen u Društvo, nije nikakav logičan slijed stvari, nego samo zakašnjela reakcija, nešto što je odavno trebalo učiniti, još oko njegove prve knjige. Otud onaj osjećaj ironije s početka, a da ne govorimo tek što se, dovdje, nekako u zraku, ozgo’ osjeti jedna namrgođenost, pokoje metaforičko stresanje ranih netalentiranih, a samovažnih spram toga da valjevski Smoje ulazi u isti esnaf s njima. U tom smislu, moglo bi se spontano otići u suprotnost, u sarkazam, i okrenuti sasvim stvar pa reći, narodski – jeb’o društvo gdje se članovi javnosti obznanjuju najprvo prezimenom pa imenom, kao u vojsci. Ali, svejedno, neka bude, neka dobra pisca tu. Svatko, naime, kome je stalo do ovih stvari – pisanja, originalnosti, ali i ljudske čistoće i poštenja – može osjećati pravo ili makar – snobovima u inat – zlurado veselje nad ovom institucionalizacijom.

Uostalom: s Todorovićem, svako je Društvo – u dobrom društvu.