U tekstu u kome su navedeni isečci kritičkih osvrta pojedinih evropskih i američkih medija na Kusturičin novi film Život je čudo, nalazi se i isečak recenzije iz "Liberasiona", autora Oliviera Segureta. Po onome što "Vreme" tu navodi, Seguretova fascinacija Kusturicom uopšte, a ovim filmom posebno, apsolutna je. Kusturica je čarobnjak upoređen sa Minnellijem i Fellinijem, a njegov film je magija itd. Međutim, jedan deo te recenzije u "Vremenu" je, znakovito, izostavljen. On glasi: "Ovo nije kritičarsko gledište, već ljudski osjećaj: sa Kusturičinog filma se izlazi s jasnim i odvratnim dojmom da ste prevareni… Samo da Kusturica gotovo do mučnine ne njeguje političku dvosmislenost o jednom događaju naše nedavne povijesti – ratu u Jugoslaviji… Čini se da je Kusturica odustao od propitivanja svoje očite nesreće. On je njome omamljen, u nju ponire kao u neku vrst tužnog pijanstva. Iako govori suprotno, Kusturica ne prestaje propuštati tupave poruke i sumnjive stavove. Život je čudo nastoji na svaki način provući ideju o općoj neodgovornosti, o tome da nema nikakve razlike između Srba, Bosanaca i Hrvata. A tako, i najblistaviji talent brzo postaje bolesni talent… Želimo mu da napusti ovu zabrinjavajuću inspiraciju ili da jednom zauvijek ispljune bol koja ga tišti, što ga očito blokira da nađe novi polet." I sada se, naravno, postavlja pitanje: Čemu? Da li smo dotle došli, da li je moguće da nam "Danke" Handke i Danijel Šifer toliko nedostaju da nema druge nego da ih pravimo od blata???

Iskreno vaš,