POŠTA

Ing. Oldrich Kundrat

Doprinos Čeha i Slovaka

"Dan D – 60 godina kasnije"; "Vreme" br. 700

U navedenom članku autor je postavio jedno nipodaštavajuće pitanje – zašto u proslavi učestvuju i predsednici Vaclav Klaus i Ivan Gašparovič. Odgovor je jednostavan – jer u proslavi učestvuju sve zemlje čiji su vojnici učestvovali u invaziji. A vojnici bivše Čehoslovačke, pretežno Česi, bili su tada tamo (u manjem broju nego Poljaci, ali bili su).

Treba prolistati nekoliko knjiga iz kojih se vidi da je za Čehoslovačku rat praktično počeo već 1938, kada su njoj Minhenskim diktatom oduzeti delovi tzv. Sudetskih oblasti. Znatno smanjena Čeho-Slovačka je trajala do 15. marta 1939 – tada je nemačka armija zauzela ostatak Češke, Moravske i Šleske i tada je na šest godina počeo da funkcioniše prilično krvavi Protektorat Bohmen und Mahren. Slovačka je proglasila samostalnost i postala nemački satelit. Istočnu teritoriju, koja je bila u sastavu Čehoslovačke pod nazivom Zapadno karpatska Rus, zauzele su mađarske snage.

Posle 15. marta počeo je egzodus mnogih Čeha i čeških Jevreja sa teritorije Protektorata od kojih su bili najbrojniji piloti, tenkisti i artiljerci. Putevi su vodili preko Poljske, gde su imali mogućnost ulaska u poljsku armiju ili u francusku Legiju stranaca. Ovu potonju mogućnost je predložio Savet Čehoslovačke sa sedištem u Parizu sa klauzulom da posle izbijanja rata, što je tada bilo već evidentno, automatski prestaje pripadnost Legiji i vojnici će biti upućeni u francusku armiju. Većina pilota je dala prednost Francuskoj – oni srećniji su bili transportovani brodovima još pre početka rata. Oni koji su ostali u Poljskoj su od 1. septembra učestvovali u borbama, posle poraza su zajedno sa svojim poljskim drugovima vodili put Rumunije i dalje Francuske. Ostatak, pretežno pešadinaca, otišao je u Sovjetski Savez, gde su bili prvo internirani u gulazima (SSSR, kao i svi ostali komunistički sateliti, i Hitlerova Nemačka bili su tada u velikoj ljubavi a begunci iz bivše Čehoslovačke većinom su bili demokrati). Ovo jezgro je kasnije poslužilo za formiranje Čehoslovačkog korpusa, ali to je druga priča.

Bežanja iz Protektorata su se nastavila, sada dužim i opasnijim putem preko Slovačke i Mađarske ka bratskoj Jugoslaviji – u Beogradu je tada još funkcionisalo bivše poslanstvo, koje je, zajedno sa francuskim, organizovalo odlaske Čeha ka Francuskoj. Mnogi od njih u svojim memoarima spominju veoma prijateljski prijem na granici u Subotici i dalje pri putovanju kroz Srbiju. Put je vodio u Palestinu i posle u Englesku. Od jednog dela vojnika je bio formiran 11. čehoslovački bataljon – Istočni, koji je bio od oktobra 1941. stacioniran u opkoljenom Tobruku. Bataljon je bio u sastavu poljske Brigade karpatskih strelaca. Vojnici su učestvovali u svim borbama sve do oslobađanja poznatog opkoljenog pristaništa u decembru iste godine.

U Francuskoj je 1939. počelo formiranje pešadijskih divizija, dok su piloti bili raspoređeni u bombarderske i lovačke eskadrone. Do sloma Francuske bila je formirana jedna divizija, koja je učestvovala u borbama. Češki lovački piloti su činili četvrtinu francuske avijacije – oni su za svoje pobede dobili visoka francuska i čehoslovačka odlikovanja.

Sledeća etapa je bila Engleska. Tamo je stiglo samo oko 5000 vojnika. Ostali su dolazili kasnije dužim putevima preko Afrike ili Španije. Piloti su za RAF predstavljali neprocenjivu vrednost, jer je engleska avijacija oskudevala u iskusnim pilotima. U vazdušnim borbama poznatim pod zajedničkim nazivom "Bitka za Englesku" aktivno su učestvovali čehoslovački piloti 310. (osnovana 12.7.1940) i kasnije i 312. eskadrile. Bombarderska eskadrila 311. počela je da vraća udarce 10.9.1940. Kasnije je bila formirana i 313. lovačka eskadrila i posebno čehoslovačko odeljenje u 68. noćnoj lovačkoj ekadrili.

Invazija – u vazdušnoj podršci i bombardovanju mesta iza plaža za iskrcavanje su učestvovale sve lovačke eskadrile, sa tada već prekaljenim pilotima i naoružane najmodernijim spitfajerima odnosno moskitima (prva grupa 36 "prugastih" spitfajera LF.Mk.IXC iz 134. čehoslovačkog lovačkog krila poletela je 6.6.1944. pod vođstvom W/Cdr Tomaša Vybirala u 7.20).

Bombarderi 311. eskadrile sa Liberatorima su patrolirali nad kanalom u protivpodmorničkim patrolama.

Čehoslovačka samostalna oklopna brigada bila je krajem avgusta premeštena u Francusku i do oktobra, do kraja rata je držala pod blokadom pristanište Denkerk.

U vazdušnim borbama je poginulo 511 pilota, čija su imena ubeležena u posebnoj knjizi koja se nalazi u Katedrali sv.Vita na Hradčanima a u kojoj se svakog dana okreće jedan list. Imena sedam pilota poginulih u Bitki za Englesku upisanana su na zidu kapele RAF-a u Vestminsterskoj opatiji. Među njima je i najuspešniji pilot bitke sg. Josef František, koji je ostao u Poljskoj a koji se od tada borio sa poljskim drugovima i u sastavu čuvene 303. poljske eksadrile izgubio život.

O učešću Čeha (i Slovaka) u borbama na svim frontovima postoje dokazi. Isto tako je postojao Pokret otpora unutar Protektorata, ne manji od pokreta u Beogradu i sličnim gradovima. Naravno da su postojali i saradnici sa okupatorom – kao svuda u svetu.

Ali, sigurno je da Češka nema potrebu da, sećajući se svojih hrabrih predaka, predstavlja bilo koji prijateljski partizanski pokret, jer su njeni borci bili tamo!

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu