Gospodin Ivica Đurović je "izmislio" novu teoriju – "uplašivši" se termina revolucija – borbe za vlast: četiri godine se tući sa okupatorima, fašistima i nacistima, kvislinzima i kolaboracionistima i to sa jedinicama u kojima je bilo najmanje članova KPJ i SKOJ-a (bilo je mnogo vernika, moja mater je, recimo, bila radikalna i praktična katolkinja, a otac iz popovske kuće i "verskih službenika", anarhista i, čak, danas bismo rekli "prigovarača savesti"), a pri tome nijednom javno ne izložiti neki drugačiji cilj različit od oslobođenja zemlje – naknadne interpretacije ne računam (da podsetim, i o toj narodnoj revoluciji se počelo javno govoriti tek od 1950. godine)!? Uz to, najveći neprijatelj partizanima (i) nisu mogli biti četnici, jer ih je bilo samo u srpskim krajevima (sem Vojvodine), ne i po čitavoj Jugoslaviji. Problem "iskrcavanja saveznika na jadransku obalu" Ivica Đurović ne razume, kao ni to zbog čega je Srbija bila tako važna NOB-u i NOP-u, kakvi su bili stvarni odnosi Tita i Staljina, SSSR i Jugoslavije… O spaljivanju svih sela pod četničkim uticajem u Katunskoj nahiji Đurović naprosto laže! Tito jeste najveći krivac za ovakav ishod bitke na Sutjesci, ali ne zbog sporazuma sa Vermahtom (koji nije nikad potpisan, pogotovo ne u martu 1943), a sve to piše u tekstu Filipa Švarma.