Na naslovnoj strani, objavili ste sliku "Njega" – Bebe Popovića, za koga insinuirate da je glavni cenzor Srbije, ne imenujući "Njega" u rubrici koja se bavi tom temom unutar novina. Uz fotos dotičnog stoji naslov "Srbija na brifingu", što čitaoce dovodi u zabludu da će o "Njemu" i "tome" naći celovit tekst, umesto čega se može pročitati samo nekoliko fragmenata u napisu pod drugim naslovom, što je greh koji se zove "senzacionalizam".

Iako ste, dakle, i sami, manje-više, "žuti", veoma ste gadljivi na "žutilo" izvan redakcije "Vremena", uz manjak elementarne solidarnosti i razumevanja za kolege koje su pod progonom zbog – pokazuje se – zajedničkih grehova. Tvrdim da moj moral, profesionalne reference i dužina opozicionog staža za vreme Miloševića, nisu inferiorni u odnosu na karakteristike bilo kog novinara "Vremena", iako sam član ekipe ozloglašenog "Nacionala". Uprkos tome, na osnovu podozrevane, još uvek nedokučive pojedinačne odgovornosti, koja nije procesuirana, a po principu apsolutno neodržive kolektivne krivice, sa mnogim kolegama iz likvidiranog "Nacionala" i "Ekskluziva", svrstan sam u društvo iz Šilerove ulice.

Pokušaj da odgovorite na pitanje kako je to moguće, dajući reč i besprizivno anatemisanim urednicima i novinarima, bio bi znak kolegijalnosti. Pošto tu temu već čačkate, iz broja u broj, profesionalnim pristupom slučaju "Nacional", pokazali bi pravu meru solidarnosti. Valjalo bi da se za to zainteresujete, jer ako je istina da je moguće, na osnovu kaučuk paragrafa i pravila koja ostavljaju mogućnost za svakakva tumačenja i ostvarenje loših namera, udariti na slobodu govora i preduzetništva u bilo kom slučaju, i na vaša vrata bi jednog dana mogli banuti sudski izvršioci, ili policija.

Ovde nevladina glasila i novinari koji misle da je informacija ono što ljudi kriju, a ne ono sa čim se hvale – nisu na ceni. Ma kakvi bili, odgovornost novinara za "žutilo" u štampi mnogo je manja od krivice moćnih ljudi sa fiks idejom da nije dozvoljeno štampati stvari o kojima oni neće da govore; da je "žuti" svaki novinar koji postavlja nezgodna pitanja; da su "incidenti" u novinama nespojivi sa parlamentarnim režimom. Njihove predrasude su i vaš problem, ili to mogu lako postati.

Međutim, način na koji je "granice solidarosti" među ovdašnjim novinarima postavio T. Pančić, u pomenutom broju "Vremena", duboko uznemirava. Taj čovek je priznanje sopstvenog licemerja, između ostalog, nadgradio i odvratnošću, ne prema sebi, nego prema drugoj osobi koju čak naziva "knjaževačkim jadničkom" i tako dalje, u istom tonu, što je sve zajedno previše i za jednog "kolumnistu" u Srbiji. Pošto se najzad obračunao sa M. Brkićem, predlažem g. Pančiću, kad je već rukopoložen za jedinicu mere među ovdašnjim žurnalistima, da se zainteresuje za to šta se dešava u Nezavisnom društvu novinara Vojvodine, recimo. Kad sazna da se i među "rumenim" novinarima, kojima jako prija naša nova klima, događaju kojekakve nepodopštine, možda će shvatiti da "žuti" nisu tako strašni, a možda bi mogao i da šapne svojim redakcijskim istomišljenicima da čak i "Nacional" zaslužuje normalan tretman u našoj javnosti, pogotovo kad je kreiraju članovi "respektabilnog Cehovskog Društva", gde su do juče galamili kako načela nisu za bagatelisanje.