Izgleda da je omiljeni stil u politici postao (ostao?) cinizam. Gotovo je nemoguće izdvojiti najznačajniji primer jer je konkurencija samo u proteklih nedelju-dve izuzetna.

Da li su građani pre dve godine na izborima glasali za uvođenje crkava (pa makar i Jedne) u sve pore političkog i građanskog života? Možda određeni broj i jeste, možda čak i većina, ali dok na nekim sledećim izborima ne pobedi stranka koja to ima u svom programu, nepošteno je i licemerno dozvoljavati takav uticaj Crkve. Pogotovo one koja cinično objašnjava zašto desetini optuženih za ratne zločine, zločine protiv civilnog stanovništva i zločine genocida treba uputiti vladiku!

Nedavno je jedan od sudija Saveznog ustavnog suda izjavio na televiziji "Studio B" da je i dalje član političke stranke (ali da je dao ostavku na sve stranačke funkcije). A pri tome Ustav SRJ izričito zabranjuje sudijama tog suda da budu članovi političkih stranaka! Doduše, u istom tom članu Ustava zabranjeno je i "osnivanje tajnih organizacija i paravojski", cinizam kojeg nam je i te kako bilo previše tokom "ratova u kojima nismo učestvovali". Kao što, zajedno s Ustavom Republike Srbije, propisuje i to da je Crkva odvojena od države, što se, izgleda, tumači samo u pogledu adrese sedišta.

A onda drugi sudija Ustavnog suda, Republičkog ovog puta, izjavi (opet na TV, BK ovog puta) kako je u redu što su pojedine sudije Ustavnog suda Srbije članovi političkih stranaka jer republički Ustav to ne zabranjuje. Stvar je stava kako se tumači pitanje etičkih principa po ovom pitanju, ali je stvar nepoznavanja Ustava kada tvrdi da je i po saveznom Ustavu to dozvoljeno. Zar preko novina neko mora sudijama ustavnih sudova da skreće pažnju na član 42 Ustava Jugoslavije: "Sudije Saveznog ustavnog suda, sudije Saveznog suda, savezni državni tužilac, profesionalni pripadnici vojske i policije Savezne Republike Jugoslavije ne mogu biti članovi političkih stranaka?" Kako onda očekivati kvalitetne i na Ustavu zasnovane odluke po bitnijim pitanjima?

I najzad, da li je cinizam govoriti o potrebi da se poslanici buduće (eventualne) Skupštine "Srbije i Crne Gore" moraju neposredno birati "kako bi se izrazila politička volja građana". Svoju političku volju građani neposredno izražavaju izborima na republičkom nivou. Poverenje koje tada daju svojim predstavnicima se cinično nipodoštava ako se traži da se takva volja sada zanemari u delu koji omogućava da njihovi, legalno i suvereno izabrani predstavnici dalje posredno biraju predstavnike u Skupštinu koja treba da (maksimalno) koordiniše delovanje dveju članica nove buduće zajednice tokom tzv. prelaznog perioda. Ako se tvrdi da je oduzimanje mandata DSS-u negiranje političke volje građana, kako se može osporavati da je politička volja građana adekvatno poštovana kada njihovi izabrani predstavnici odlučuju o sastavu Skupštine Srbije i Crne Gore. Naročito kada se ima u vidu svrha i cilj takve "prelazne" skupštine ograničenog dometa i nadležnosti.

Posebno je pitanje da li je logičnije očekivati da će saradnja dveju članica biti delotvornija ako nema političkih opstrukcija sa "saveznog" nivoa (u nedostatku novog naziva za Zajednicu)? Ako su građani svoj glas dali na nivou koji je i prema Ustavnoj povelji osnovni vid izražavanja političke volje i osnovni način ostvarivanja svih prava građana, čemu onda pozivanje na "prava građana" u zagovaranju za još jedne neposredne izbore, kada je jasno da su jedini koji od toga mogu imati neke koristi oni koji nemaju vlast na republičkim nivoima, pa im novi izbori predstavljaju šansu za "osvajanje" vlasti?

Zar nam nije bilo dosta dve godine posmatranja kako političke opcije koje su izgubile vlast na republičkim nivoima, pokušavaju na sve načine da ožive stari režim i opstruiraju sve što se opstruirati da koristeći saveznu skupštinu? Istu onu koja, na primer, bira sudije Ustavnog suda. Suda koji po Ustavu ima sedam sudija, ali koji je formiran sa samo pet, od kojih (barem) dvojica možda i ne ispunjavaju Ustavom propisane uslove za to mesto.