Prvi put da se djelimično slažem sa Teofilom Pančićem: profesionalnoj žurnalistici svaka čast – ljudi ipak nisu toliko glupi da više vjeruju nekom anonimusu sa nikom "aristotel" nego ozbiljnom časopisu. Međutim, na polju umjetnosti, filozofije ili čiste stvarnosti čini mi se da se "intelektualna i kulturna elita" osjeća ugroženom, ista ona elita koja decenijama određuje šta je ukusno ili neukusno, dobro ili loše, stvarno ili nestvarno.

Realiti serije na televiziji su otkrile nešto što sam ja znao već duže vrijeme; hiljade dobrih pjevača i glumaca i umjetnika u običnim ljudima nikad ne mogu isplivati jer im elita to ne dozvoljava. Hiljade i hiljade Da Vinčija i Pavarotija žive i umiru kao stolari ili zidari ili prodavači telefona jer nisu rođeni i bili u pravo vrijeme na pravom mjestu, a mjesta gore nema previše i sva su zauzeta od onih koji ih grčevito drže do poslednjeg daha.

Internet je ipak omogućio da se taj naš anonimus probije nekim drugim

putevima i pokaže svoje mogućnosti umjesto da guli klupu godinama učeći nevažne stvari. U sferi filozofije i životnih nazora stav jednog limara ima jednaku snagu kao i profesionalnog filozofa ili novinara. Štaviše, naslušao sam se više životne mudrosti od nepismenih seljaka i starih nena nago od "kulturne elite". Iako internet ima i mnogo negativnih strana, ipak je ukupna bilanca pozitivna. Taj anonimus umjesto da uzme pušku i pobije svoje komšije ili kolege, može da se iživi preko nekog bloga i dobije satisfakciju da ga je neko slušao – nešto kao Hajd park koner u sajber svijetu.