Porazna je činjenica da svakog našeg političara najbolje karakteriše jedna osobina – bolest za vlašću. I Tadića, naravno. Još je poraznija činjenica da u štampi gotovo da nema ozbiljnih kritika rada vlastodržaca. Jedno pitanje za gospodina Tadića – zašto nije dozvolio da Dinkić kontroliše finansijski sektor? Logičan odgovor – htio je da ga kontroliše Demokratska stranka. I kakva bi bila razlika? Uglavnom nikakva (pogledajte sektore koje je vodio kadar DS-a: trgovina – Milosavljević, urbanizam i gradnja – Dulić, pravda – Malović, "trojka strave i užasa". (Uzgred, Dinkića smatram najpogubnijim čovjekom na vlasti za Srbiju). Nigdje u njegovim komentarima i intervjuima nije naveden nijedan krucijalni problem države, koji su napravile i generišu stranke – kvalitet ljudi koji vode stranku, a potom državu, ministarstva, sekretarijate, javna preduzeća – i institucije države koje su razrušene sve do temelja. Državnih i nezavisnih kontrolnih i revizorskih tijela nema i bahata vlast radi šta hoće. A šta je to? Uglavnom – pljačka. Da Tadića i rukovodstvo stranke zanima njeno članstvo i građani,odmah poslije izbornog poraza svi članovi stranke dobili bi SMS-om ili mejlom upit – da li ste glasali za stranku i Tadića, ako niste – zašto? A prije izbora dobija se sve i svašta. Tadića ne zanimaju opštinski odbori gdje njen kadar kupuje diplome, gdje nema dijaloga ni promjena bez obzira na rezultate. Sve zanima samo – vlast. Ko da kaže i dokaže Tadiću da nije sposoban da vodi stranku i državu? Članovi stranke, u slobodnom i otvorenom dijalogu koga nema? Intelektualci, koji su prokažena sorta za stranku? Dok Demokratska stranka ne postane moderna stranka sa osnovnim načelom da se za pozicije bori idejama i znanjem u slobodnom dijalogu, a ne mutnim radnjama, pomoću tajkuna i beogradskog kruga, ni od stranke ni od države neće biti ništa, jer ipak DS od svih stranaka ima u članstvu najbolji potencijal.