Nije uobičajeno da pisac javno komentira kritiku o svom djelu, ma koliko bio pogođen i uvrijeđen tom kritikom. Nije to uobičajeno u kulturnim sredinama, ali kod nas je svašta moguće.

Nedavno se tako u ovom časopisu Miljenko Jergović osvrnuo na moju malenkost koja se usudila negativno progovoriti u zagrebačkom tjedniku "Nacional" o njegovu najnovijem romanu Ruta Tannenbaum, koji je inače hrvatska književna kritika, kao i obično kad je o Jergoviću riječ, vrlo blagonaklono primila. Ali, eto, dovoljan je i jedan disonantni glas da se sebeljubivi autor uvrijedi i jedva dočeka priliku da izriga žuč na tog nesretnika.

Priznajem da cijenim Miljenka Jergovića kao pisca, ali ne i kao čovjeka. Čini mi se da se u novoj sredini, koja mu nije potaman, toliko obezobrazio i osilio da se ponaša kao pravi kabadahija. Tako je, na primjer, samo zbog svoje povrijeđene taštine, ismijao i sasjekao u otrovnim paskvilama svoje kolege pisce Zdravka Zimu i Dražena Katunarića. Ovaj potonji nije čak uspio ni odgovoriti na taj brutalni napad u istom listu u kojem ga je Jergović slistio, a Zima je to učinio tek u svojoj stalnoj kolumni u riječkom "Novom listu", koji se u Zagrebu, nažalost, malo čita. I tako je Miljenko ostao sam na megdanu, kao nedodirljiv pobjednik.

Moram priznati da me takvo njegovo bahato i nasilničko ponašanje vrijeđa, svejedno protiv koga je ili čega upereno. Istodobno je poznato da Jergović kao publicist i novinar piše o svemu i svačemu, ponajčešće ishitreno i netočno. Ponaša se zapravo kao slon u staklani ili, možda još preciznije, kao hiperaktivno derište kojem nikad nije dosta pažnje i priznanja.

Zanimljivo je da on nije objavio svoj komentar o mojoj kritici njegova romana Ruta Tannenbaum u Hrvatskoj, nego u Beogradu, ponašajući se otprilike kao tužibaba koja ne tužaka zločestog čiku kod kuće nego u komšiluku.

Karakteristično je za njega da u intervjuu ne spominje da su o njegovu romanu negativno pisale i dvije istaknute zagrebačke intelektualke židovskog porijekla Zora Dirnbach i Andrea Feldman. Ja pak nigdje nisam autora ni posredno ni neposredno proglasio antisemitom, nego sam samo konstatirao da u cijeloj knjizi na stotinjak mjesta piše riječ "Židovi" malim početnim slovom, iako nije riječ o njihovoj vjerskoj pripadnosti, a riječ Cigani velikim. To je sve.

Više bih volio da se Jergović potrudio odgovoriti na moje primjedbe na njegov jezik u romanu, između ostalog na riječ koju je nesretno izmislio: "herckopf" (Herzkopf), što je puka besmislica. Vjerojatno je negdje u Zagrebu krivo čuo agramerski izraz "hercklopfn" (Herzklopfen), što znači "lupanje srca". Takvih sam primjera podosta naveo.

Iako se ne bi moglo reći da ga je novinar Slobodan Kostić u razgovoru vukao za jezik, Jergović je osjetio potrebu da smlavi čovjeka koji je, po njegovim riječima, "u samostalnoj Hrvatskoj ostvario šizofrenu karijeru povremenog suradnika ‘Feral Tribunea’ i istovremenog urednika i lektora knjige Ivana Aralice, s naglaskom na fašistoidne rugalice Abra i Fakara."

U svojoj površnosti i brzopletosti po kojima je poznat u publicističkim tekstovima, Jergović se i ovaj put ogriješio o istinu. Ja, naime, nisam bio urednik spomenutih Araličinih djela, nego samo lektor. A to je poprilična razlika, zar ne? Štoviše, nikad nisam krio svoje mišljenje da to uopće nisu romani, nego pamfleti. Ali eto, Jergović, koji tako budno prati sve što se oko njega zbiva, pravi se da ne zna za to moje višekratno javno izraženo mišljenje.

Uostalom, nije to prvi put da Jergović "slučajno" zaboravlja činjenice kad piše o nečemu što je u vezi sa mnom. Tako je svojedobno u "Jutarnjem listu" slučajno zaboravio da je "Znanje", u kojem sam ja bio urednik, izdalo dvije antologije hrvatske poezije. Štoviše, pripisao je ta izdanja drugim izdavačima. Nisam tada reagirao na taj njegov propust, ali ne mogu da ga ovaj put ne spomenem.

Isto tako, u više navrata izjavio sam da sam odbio objaviti Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, pa i objasnio kako je do toga došlo. Ne vjerujem da to Jergović ne zna, ali je opet radije prešutio činjenice.

A što se Mome Kapora tiče, ja i dan-danas mislim da je on dobar pripovjedač i feljtonist, od kojeg je i Jergović mogao štošta naučiti, i da su njegove knjige znatno pridonijele popularizaciji biblioteke HIT u Beogradu i Vojvodini. A to što je Momo prije petnaestak godina krenuo za Slobodanom Miloševićem kao guska u magli, pa mu onda okrenuo leđa i priklonio se svom zemljaku Radovanu Karadžiću, a na kraju rata u Hrvatskoj završio kao "ratni reporter" hemingwayskog tipa u Konavlima (nadomak njemu tako dragom Dubrovniku), to je već druga stvar koju prepuštam njegovoj savjesti.

I što da na kraju poručim svom sugrađaninu iz Novog Zagreba? Ništa drugo nego:

"E, moj Jerga, Jerga,

Daleko ti lijepa čerga!"