Gledaoci čuvenog filma Dan šakala Freda Cimermana iz 1973. na Pinku 2 imali su šta da vide. Točnije – pročitaju. Naime, u titlove su ubačeni "šiptarski teroristi", "batali bre", psovke i slični izrazi/kretenizmi bez ikakve veze sa stvarnim dijalozima. Ekvivalent ove "intervencije" je crtanje auto-sprejom šajkače sa kokardom na nekom od portreta iz opusa Amadea Modiljanija. Ipak, smije li itko staviti ruku u vatru da to ne bi bila "genijalna fora" Željku Mitroviću, Goranu Vesiću i sličnim kreatorima javnog ukusa?

Isti osjećaj izaziva i saznanje da je Aleksandar Vulin dobio nešto što se naziva "Plaketa za izuzetan doprinos radu Saveza krajiških udruženja i dosljednu borbu za opstanak Srba u Republici Srpskoj i zemljama regiona". U prevodu: ministru čije izjave predstavljaju dar s neba za svakog hrvatskog ili albanskog ekstremistu, zahvaljuje organizacija na njegovim jaslama. Ako su ranije možda i sumnjali, Srbi u Hrvatskoj, na Kosovu i Metohiji, u Federaciji Bosne i Hercegovine sada mogu biti sigurni da se iz službenog Beograda ničem normalnom ne mogu nadati.

A i kako bi? Srbija više od tri mjeseca poslije izbora nema skupštinu i vladu uprkos tročetvrtinskoj naprednjačkoj većini. Međutim, to nije najvažnija politička tema u zemlji. Broj jedan zauzima otužni i toksični raspad Demokratske stranke. Iako je ta partija u Beogradu – svojoj nekadašnjoj glasačkoj "tvrđavi" – na posljednjim gradskim izborima debelo ostala ispod cenzusa, mediji iz dana u dan utvrđuju da li je njen pravi predsjednik Zoran Lutovac ili Branislav Lečić, tko drži pečat, šta članovi govore jedni o drugima… Sve to zajedno valjda bi trebalo simulirati politički život i dodatno ogaditi opoziciju.

No, sasvim je jasno nešto drugo. Okamenjena u jednom autoritarnom, bahatom i neuravnoteženom režimu, Srbija je postala parodija od države. Institucije, parlamentarizam, stranački život, društveni dijalog, javnost, mediji i još mnogo toga, mahom je fake, lažno. A kako stvari stoje, tek će biti. Aleksandru Vučiću i njegovoj ekipi samo je nebo granica.