"Oni su kad je bila sezona gripa pozivali ljude na proteste, a ja sam kriv zbog jedne slike sa dečakom…"

Izjava pripada Aleksandru Vučiću i važna je bar iz tri razloga. Prvi predstavlja demonstraciju bezosjećajne infantilnosti, odnosno nesposobnosti šefa države da prihvati bilo kakvu ličnu odgovornost; konkretno – za nezapamćeni skandal kada je sa snimateljima upao u sterilni blok Instituta za majku i dijete. Drugi je uvid u stalnu Vučićevu spremnost da okrivi koga stigne za svoje pogrešne postupke ili ih makar relativizira prikazujući sebe kao žrtvu lične mržnje, zavisti, ostrašćenog podmetanja… Na kraju, iz oba ova razloga, neizbježno proizilazi treći – nepatvorena glupost: naime, predsjednik Srbije je izjavu o pozivanju na proteste u sezoni gripa dao na mitingu u Trsteniku, jednom od mnogih u okviru svoje funkcionarske kampanje koja se odvija istovremeno sa protestnim šetnjama…

Međutim, sve ovo Vučiću nije bilo dovoljno.

"Gde je tim ljudima srce i vaspitanje", zapitao se na istom skupu povodom naljepnica sa citatima njegovih neistinitih izjava što su ih na kamionu Gradske čistoće ostavili učesnici protestne šetnje u Beogradu. Zapravo, iza ovog moralizatorsko-retoričkog pitanja stoji duboko razočarenje zbog izostanka nereda na posljednjem protestu u glavnom gradu. Jer, u suprotnom, zašto bi gradske vlasti poslale radnike da sa zidova Terazijskog tunela skidaju naljepnice dok je, praktički, začelje kolone tek izlazilo iz njega? Zbog čega bi drugog dr Stefanović, Vulin i ostale režimske perjanice odmah spremno i horski zapjevali "linč, silovanje, nasilje?" U tom kontekstu, parafrazirajmo samog Vučića: Gdje ste to, sinovi, naučili i vidjeli?

Izjave iz Trstenika samo su prilozi svakodnevnog funkcioniranja mehanizma autoritarne vlasti jednog jedinog čovjeka. Ništa od toga ne sluti na dobro. Jer, kako se politička kriza u Srbiji bude produbljivala, rašće i režimsko beščašće sa svim svojim posljedicama – i te kako ozbiljnim. Zaista, može li itko zamisliti Vučića da priznaje pogrešku i iskreno se izvinjava javnosti zbog nje? Ili koristi odgovornu i uravnoteženu retoriku, primjerenu predsjedniku svih građana Srbije? Stvarno razgovara i pregovara sa predstavnicima opozicije i drugim političkim oponetima? Jača vladavinu prava, nezavisnost institucija, kulturu dijaloga, slobodu medija..?

Slična pitanja mogu se nizati u beskraj. Sva ona vode ka jednom jedinom. Ono glasi – postoji li itko ozbiljan tko vjeruje da je Vučić dio rješenja, a ne glavni generator mnogih problema u Srbiji?