Kurtoazne izjave diplomata i fraze evropskih birokrata su jedno, stvarni ugled zemlje sasvim drugo. U tom kontekstu, često se čuje kako razvijeni svijet i dalje gleda na Srbiju kroz dioptriju ratova iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali, koliko li je to zaista čudno?

Na istoj televiziji i kod istog voditelja naime, uživo se uključio iz pritvorske jedinice Haškog tribunala Ratko Mladić i svega četiri dana kasnije, na svoj već standardni način, gostovao predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. Prvi je, između ostalog, pozdravio suborca Vojislava Šešelja u studiju, a drugi je – bar tokom devedesetih – dijelio iste vrijednosti sa obojicom. Ovo svakako nije vijest od značaja za globalnu cijenu nafte, ali daje poprilično jasnu sliku prilika u Srbiji. I još nešto, pride: dok Šešelj, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević, Veselin Šljivančanin zajedno sa drugim haškim osuđenicima uživaju status počasnih građana, o djelima zbog kojih su odgovarali i, posebno, njihovim žrtvama, jedva da itko iz vlasti igdje išta proslovi, a i tada pod prinudom i uz neizbježnu relativizaciju. Biće da je ovakav pristup posebno na cijeni u Briselu, Berlinu ili Parizu, pravi odmak od "naše ružne prošlosti" i doprinosi prestižu zemlje – ako ćemo se lagati.

Vućić na Hepiju nije spomenuo Mladića ni jednom riječju, valjda je to za njega nešto sasvim normalno i primjereno. Zauzvrat, pozvao je svoje naprednjake da nigdje ništa ne govore protiv medija. Znači li to da će i on prestati da "Vreme" naziva "tajkunskim listom" ili "Miškovićevom novinom", N1 "američkom televizijom" i "ekspoziturom Dragana Đilasa", a novinare RTS-a napadati da "idu plakati u prostorije Vuka Jeremića"? Hoće li skinuta izložba karikatura Predraga Koraksića Koraksa i Dušana Petričića ponovo biti okačena u lazarevačkoj biblioteci "Dimitrije Tucović"? "Malo morgen", rekao bi Slobodan Milošević. Viktor Orban, Vladimir Putin i, nadasve, Tajip Erdogan ni u čemu od pobrojanog ne vide problem. Naprotiv. Kakav ih glas prati van granica njihovih država – zna se. Također – i koliko druženje sa nekim od ove trojice imponira Vučiću; uvijek nešto novo nauči.

U tom smislu – stvarnom međunarodnom ugledu Srbije, dakle – svašta se još može reći. Na primjer, o izborima bez fer i poštenih uvjeta, o egzaltiranom učešću u raspirivanju nastavka rata na verbalni način u bivšoj Jugoslaviji, o bujanju korupcije, o pritiscima na pravosuđe, o razaranju institucija, o sumnjivim poslovima poput Telekomove kupovine Kopernikusa ili Beograda na vodi, o ciničnim kršenjima zakona, o rastu autoritarnosti, o atmosferi straha, o tabolidnom linču, o masovnom napuštanju zemlje mladih i obrazovanih ljudi, o još mnogo, mnogo toga… To što nikog osim nas zbog ovog ne boli glava, zasigurno nije znak poštovanja u onom dijelu Evrope čiji dio, makar verbalno, želimo postati. Zato i Vučićevo hvalisanje sa 60 sastanaka sa stranim premijerima i 25 sa šefovima država od kako je postao predsjednik Srbije ne znači ama baš ništa i dolazi kao vađenje pred svojim biračima zbog poniženja u Parizu.

A kad smo već kod toga, dvije činjenice: Srbija i Francuska bile su saveznice 1914, Kosovo i Francuska 1999. To bi vazda trebali imati na umu kad god je riječ o sadašnjim nosiocima vlasti u zemlji, njihovom i njenom ugledu u svijetu.