Biljana Kovačević Vučo nas je ostavila ovog utorka, 20. aprila, taman nakon što smo se se obradovali da će pobijediti bolest. Samo tri dana ranije čuli smo da se oporavlja nakon transplantacije bubrega i komplikacija koje su potom uslijedile i niti u trenu nismo pomislili da se neće izboriti s njima.

Ima ljudi za koje vjerujete da mogu pobijediti baš sve, čak i smrt: takva je bila BKV. Bila je pametna, lijepa, duhovita i topla, često ljuta i svadljiva i nadasve uporna; nismo se jednom posvadili s njom oko, danas se čini, stvari o kojima smo ipak isto mislili, ali to nije mijenjalo ništa u prijateljstvima i odanostima. Nismo joj jednom, u tom okruženju s kojim je bila bliska više ili manje, odali priznanje – kad nije bila prisutna – da je jedna od onih koji mijenjaju svijet na bolje i da bi bez nje sve to što pokušavamo da od ovoga što živimo napravimo nešto ljepše i bolje i humanije, bilo puno teže i možda nemoguće.

Upoznala sam ju početkom 90-ih, onda su uslijedile godine u kojima smo se mi "izdajnici" i svakakvi nalazili širom bivše nam SFRJ: svake smo se godine, zahvaljujući našem dragom Bogdanu Deniću i njegovoj i našoj nevladinoj organizaciji Tranzicijom ka demokraciji (ToD), nalazili na Ljetnoj školi demokracije. Najprije u Crikvenici, potom i u Supetru na Braču. Biljana – BKV, kako smo ju uporno zvali – bila je stalno sa svima nama koji danas tugujemo za njom, da bi sve to vrijeme bila za nas i u Beogradu i gdje god je trebalo pričati o ljudskim pravima i tih godina strašnoj sadašnjosti u kojoj živimo.

Bilježim, dakle, 20 godina svog poznanstva s BKV: od nje sam naučila svašta, ona je bila i pravnica i jedna od prvih koja je na prostoru bivše SFRJ senzibilizirala problematiku ljudskih prava, područja nama toliko nepoznatog. Bila je beskopromisna u obrani ljudskih prava, bila je glasna toliko da ju toliko mnogo ljudi nije voljelo, bila je tako čvrsta da ju niti to nije pokolebalo i natjeralo da zašuti.

Znam da te njene osobine cijene i brojni zajednički prijatelji iz cijele bivše Jugoslavije koji me danas zgroženo zovu nakon što su čuli da više nije sa nama.

Znam i to da će BKV, dok nas ima, trajno ostati dijelom nas i naših života. Neću joj poželjeti bolji svijet u koji je otišla – nema toga među nama ateistima – ali sigurna sam da je u nama i svijetu u kojem mi još živi postojimo ostavila trag i toplo sjećanje i nadu da će vrijednosti koje su joj bile važne i borba za ljude i njihova prava postati realnost.

Doviđenja, Biljana: to je posve izlišno i patetično. Umjesto toga, mogu reći tek da sa svojim prijateljima koji su ju poznavali i cijenili tugujem, da znam da je ostavila humani trag za sobom, da se Dušan, Alek i njegovi i Biljini sinovi, njena sestra, rođaci i prijatelji, imaju kime ponositi.

Ukratko, da smo ju voljeli i da će živjeti u nama, dok nas ima.