Na svom Instagram nalogu, predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke navodi da započinje pripreme za predstojeće izbore. Vijest djeluje hipernadrealno. Naime, Aleksandar Vučić gotovo da se ni sa čim drugim ne bavi osim permanentnom predizbornom kampanjom. A da je ona samo prebačena u veću brzinu, svjedoči druga vijest: Sinod Srpske pravoslavne crkve dodijelio je Vučiću orden Svetog Save. Ima li ičeg boljeg za njegove "pripreme" od ove demonstracije opće sabornosti i jedinstva crkve i režima? Možda da ga u nekoj sličnoj prilici Sinod proglasi za počasnog patrijarha?

Istovremeno, lideri Saveza za Srbiju započeli su kampanju za bojkot. Što ih tu čeka, zna se: još veća medijska marginalizacija i demonizacija, novi financijski problemi, dodatno nerazumijevanje Brisela i Vašingtona i tako dalje, u istom pravcu. Pa nije li onda pametnije da prihvate ono malo mrvica što će im pod evropskim pokroviteljstvom Maja Gojković ponuditi u Skupštini? Gore od ovog kako je sada ne može biti, a eto i radosti koju nosi status narodnog poslanika…

Ovu pragmatičnu logiku naveliko prakticira dobar dio stvarnih ili navodnih antirežimskih stranaka. Međutim, krene li SzS tom stazom, neće samo sebi potpisati političku smrtovnicu, već i opoziciji kao takvoj na dugo vremena u Srbiji. Jer – da li itko ima motiv da glasa za bilo koga samo da bi taj, u uvjetima daleko od svake regularnosti, prešao cenzus? I imali ikoga tko vjeruje da je stvarno opoziciono djelovanje izigravanje bokserske vreće za martinoviće, rističeviće, atalagiće? Riječ je – prosto – da kada se stalno i iznova igra po Vučićevim pravilima, uvijek dobivaju isti rezultati. Onaj tko to do sada nije naučio, neće nikada.

Bojkot nije ni rješenje, ali jeste važan dio njega. Ako je režim dao izvjesne naznake da je spreman na izvjesne kozmetičke ustupke po pitanju izbora, to svakako nije zbog toga što se suočio sa dobro poznatom slikom kao pred svake prethodne u posljednjih sedam godina. Želi li vlast da zaista uvaži zahtjeve svojih oponenata, za to joj ne trebaju pregovori sa lovcima na cenzus uz sasluživanje bivših poslanika u Evropskom parlamentu. Zna dobro Vučić i sam što bi tražio i na što bi pristao da je na mjestu Đilasa, Jeremića, Obradovića i ostalih. Zato se, u kontekstu budućih izbora, ne računaju prazne riječi već konkretna dijela. I to odmah. Bez njih nikakvi pregovori nemaju smisla i mogu predstavljati samo mamac za naivne ili smokvin list za pokvarene.