"Hoću da skinem sam sebe sa vlasti da bi se udružio sa Đilasom koji nikad neće doći na vlast? Pa nisam ja baš toliko glup", kaže Ivica Dačić, prvi slavuj Nemanjine 11. Da je kojim slučajem Dragan Đilas na vlasti, ministar vanjskih poslova opet ne bi bio glup da se udružuje sa Aleksandrom Vučićem. Ako netko u navedeno sumnja, neka provjeri kod Borisa Tadića: kad je pobijedio na predsjedničkim izborima, lider Socijalističke partije Srbije mu se pridružio pogazivši prethodne dogovore sa radikalima; kada je izgubio, Dačić je spremno pretrčao naprednjacima iako su socijalisti pred birače izišli kao vladina stranka…

Svoju inteligenciju ministar je demonstrirao povodom čerečenja po tabloidima zbog potencijalne pripreme najtežeg krivičnog djela u vladi Republike Srbije – šurovanja sa opozicijom. Ipak, ima li kakve vatre, ako se po ovim paramedijima toliko dimi? Odgovor je – nema. Ali, što onda znači tvrdnja predsjednika Pokreta slobodnih građana Sergeja Trifunovića da je od silnog pozivanja zapamtio Dačićev telefonski broj. Ponovo – baš ništa.

Naime, mazanje blatom Ivice Dačića ima za svrhu samo jedan test, jedno upozorenje i jednu poruku. Krenimo redom.

U posljednjih nekoliko godina, svaki put kad nastupe izborna vremena Aleksandar Vučić testira Dačića koliko je spreman da proguta uvreda i poniženja samo da bi opstao u vladi. Na taj način socijaliste drži u strahu i neizvjesnosti, ili – narodski rečeno – ne da im da se uzohole i pomisle kako bi ih za ponešto mogao i pitati. Dačić ovaj surovi test eliminacije uvijek prolazi sa velikim uspjehom, a ništa ne ukazuje da će u budućnosti išta biti drugačije.

Dalje: za razliku od robotiziranih i brutalnih naprednjaka, nitko se ne plaši ministra vanjskih poslova. Onako nasmiješen, raspjevan, dobrodušan i sav obao, predstavlja nekog iz vlasti s kim bi čovjek, uz piće, mogao o ponečemu i popričati. Da li je ovu svoju komparativnu prednost Dačić pokušao iskoristiti ne bi li nagovorio Sergeja Trifunovića da iziđe na izbore i tako obojica usreće Vučića? Ako jeste, preko tabloida je upozoren da se okane ćoravog posla. Treba li Vučić da nagađa koliko je Dačić bio indiskretan i da, što je još gore, vjeruje na riječ ovom svom koalicionom partneru? Ukoliko mu je do lične inicijative i isticanja, neka se ugleda na Milana Krkobabića i njegove penzionere koji predlažu obnavljanje Omladinskih radnih akcija. Za sve preko toga Dačić, poput svih ostalih, prvo mora pitati. Sasvim je moguće i da se Vučić iskreno čudi kako lider SPS-a to nije do sada naučio.

Konačno, slijedi i poruka. Ona se ne odnosi toliko na Dačića koliko na opoziciju. A kaže im da ne računaju na "mangupe" u redovima vlasti jer nitko od njih nije toliko glup. Za svaki slučaj, tabloidi su tu da im s vremena na vrijeme objasne što ih može snaći ukoliko se poigravaju sa pomisli da bi mogli postati faktor koji čini razliku. Zato Dačiću ne preostaje ništa drugo nego da klima glavom, aplaudira dok ga ponižavaju, pocupkuje, zabavlja domaće i strane goste, nosi kofer i radi još mnogo, mnogo toga iz života na Ivici vlasti.