Danas nam mnogo toga treba: kiruške maske, medicinski alkohol, rukavice, respiratori… Ali, više od svega, potrebno nam je uzajamno razumjevanje i solidarnost.

Krenimo od Zagreba, glavnog grada zemlje s kojom nas toliko toga spaja, a dijeli isključivo prokletstvo beznačajnih razlika. Pored korone, Zagrepčane je pogodio najteži potres u posljednjih sto i četrdeset godina. Objave na društvenim mrežama, telefonski pozivi prijateljima i znacima, te razni drugi oblici empatije i podrške, koliko god djelovali simbolično, izuzeno su važni. Kao prvo, pokazuju da je uprkos toksičnoj političkoj praksi sa obje strane, opstalo najvažnije – duboka uzajamna upućenost i povezanost; Zagreb je za Beograd i Srbiju uvijek bio i zauvjek će biti neusporedivo bliži srcu od svakog Londona, Moskve, Pekinga ili bilo kog drugog grada izvan bivše Jugoslavije. I drugo – ako možda i nismo u stanju pružiti konkretnu pomoć, važno je da ljudi u nevolji većoj od naše znaju da nisu zaboravljeni.

Kada je o ovome posljednjem riječ, ne smijemo zapostaviti osobe starije od 65 godina i one u izolaciji. Isto onoliko koliko je bitno da im uz sve potrebne mjere opreza ostavimo namirnice i lijekova na kvaci ulaznih vrata, toliko i da telefonski razmjenjujemo dojmove, brige, bistrimo vijesti ili naprosto – ćaskamo. Samo tako se neće osjetiti izopćeni i odbačeni; samo tako je moguće izbjeći poražavajući osjećaj psihološkog lapota.

Posebno neprihvatljivo je stigmatiziranje ljudi koji su stigli iz inostranstva. Nema ničeg podlijeg i lažljivijeg od optuživanja tih ljudi da šire koronu i da im je, koliko jučer, pucao prsluk za Srbiju. Na stranu to što je od njihovih doznaka živio velik dio zemlje i punjen budžet; na stranu državljanstvo i prava pristekla iz njega – suština je o nečemu drugome. A to je da ukoliko građani Srbije nisu u stanju pokazati solidarnost prema sunarodnicima, prema kome onda jesu?

Dijelenja na nas i one druge podjednako je porazno i kada se radi o socijalno ugroženim kategorijama stanovništva i izbjeglicama sa Bliskog istoka, eufemistički nazvanim migrantima. Niko nije u gorem položaju od njih. Socijali darvinizam i ksenofobija isto su što i fašizam. Ako im sada ne pomognemo onoliko koliko možemo novcem, hranom, odjećom, sredstvima za higijenu i ostalima – kada ćemo? Pogotovo što su mnogi u Srbiji na svojoj koži osjetili izbjeglištvo, beskućništvo, marginalizaciju, bijeda, egzistencijalnu zavisnost… Briga za izbjeglice i ugrožene nedovojiva je od vlastitog dostojanstva i časti.

Na kraju, Vreme je kako i ostale redakcije od Predsjedništva Srbije dobilo kiruške maske kako bi bezbjednije mogli nastaviti svoj rad. Iskreno zahvaljujemo. Ovo, svakako, ne znači da ćemo mi išta promjeniti u svojoj uređivačkoj politici, niti da očekujemo od Aleksandra Vučića drugačiji odnos od dosadašnjeg prema nama i ono malo preteklih nezavisnih medija. Što bi advokati za razvode rekli – razlike su nepremostive. Ipak, govore li maske sa početka pasusada u doba korone izvjesno razumjevanje nije rezervirano samo za istomišljenike? Odgovor na ovo pitanje može dati samo vlast.