"Izvinjavam se svima koje je moj postupak povredio", piše Goran Vesić nakon učešća u timskoj žurci Crvene zvezde poslije utakmice sa Partizanom. Zamjenik gradonačelnika i član Kriznog štaba očito ne vidi ništa loše u kršenju antiepidemijskih mjera. On je veliki zvezdaš, ima ortake u klubu – kako da ne ode na veselje iako dobro zna da ga nije smjelo ni biti? Ali, ukoliko neko misli da tu nešto nije baš kako treba, Vesić mu se, eto, izvinjava…

"Ma nema frke, sve je u redu", odmahuju rukom liječnici i medicinsko osoblje iznureni borbom sa virusom dužom od godinu dana, često u katastrofalnim uvjetima.

"Samo opušteno, ako treba mi plaćamo kaznu", poručuju turistički radnici, ugostitelji, muzičari i mnogi drugi koji uslijed epidemije jedva spajaju kraj s krajem.

"Važno je Gorane da se neko proveselio", radosno kliču klinci osuđeni na lunjanje ulicama i kućne sjedeljke dok im divljaju hormoni.

"Ljube braća – kao da smo i sami bili na stadionu", skandiraju navijači Zvezde, mali i veliki, ali ni jedan veći od Gorana Vesića.

Nije ovdje riječ o lažnom moraliziranju – malo je ljudi koji ovako ili onako nisu prekršili neku od antikovid mjera. No, ne učestvuju oni u njihovom propisivanju i staranju o izvršavanju poput de facto prvog čovjeku Beograda. Još manje imaju moć i privilegije nalik na njegove.

Goran Vesić na sve njih ne daje ni pet para: svoje kvaziizvinjenje otaljao je isključivo u sklopu tipičnog naprednjačkog kriznog PR, tek toliko da zasjeni prostotu. Ima tu nešto jeftinog pravdanja, mnogo bljutavog muljanja i još više opskurne demagogije, ali ni mrvice iskrenosti, srama i, posebno, osjećaja odgovornosti.

A i kako bi? Iz godine u godinu, iz skandala u skandal, iz afere u aferu, Goran Vesić dokazuje postoji obraz deblji od najdebljeg đona.