Hrvatski udžbenici povijesti su tijekom posljednjih deset godina prošli kroz sadržajne i metodološke promjene, što im je omogućilo da se u većoj ili manjoj mjeri udalje od snažno kritizirane interpretativne paradigme koja je dominirala u devedesetima. No u tumačenjima Drugoga svjetskog rata u javnom diskursu i dalje postoji snažna ideološka polarizacija koja je osobito vidljiva u debatama o dvije neuralgične točke – 1941. i 1945. godini. U fokusu analize su dva aspekta: prvo, ima li u najnovijim udžbenicima razlika u odnosu na interpretativnu matricu iz devedesetih godina; drugo, odražava li se u udžbeničkim narativima – u okolnostima udžbeničkog pluralizma – podijeljeno sjećanje na rat. Analiza pokazuje da među proučavanim udžbenicima postoje interpretativne razlike koje u značajnoj mjeri ovise o tome kako se njihovi autori pozicioniraju u odnosu na problematično nasljeđe devedesetih: da li se nastavljaju na one elemente koji su dominantno oblikovali politiku povijesti tog razdoblja ili od nje čine odmak te u određenoj mjeri čak i propituju njezine ključne elemente.

(…)

Od početka devedesetih nijedna tema nije pokrenula toliko rasprava i kontroverzi kad je riječ o udžbenicima i programima povijesti poput Drugoga svjetskog rata. Ta je tema bila od osobitog značaja u komunističkoj Jugoslaviji jer se ideja o zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih naroda i narodnosti protiv okupatora i njihovih pomagača nalazila u temeljima dominantne ideologije "bratstva i jedinstva", povezivanje NOB-a i socijalističke revolucije trebalo je pružiti legitimitet komunističkom režimu, a žrtve koje su jugoslavenski narodi podnijeli u ratu bile su zalog koji obvezuje buduće generacije. Preko programa i udžbenika prenosila se službena i strogo kontrolirana verzija povijesti koja je u svojoj osnovi bila teleološke i pragmatično-odgojne prirode, a njezin je zadatak bio oblikovati i usmjeravati učenička mišljenja i stavove u željenom smjeru i tako osigurati lojalnost državi i vladajućem poretku.

Sjećanja na ključne događaje iz doba rata postajala su tako instrumentalizirane predodžbe – slike – kojima se pogled u prošlost stavljao u funkciju ovladavanja sadašnjošću. Prikazi narodnooslobodilačke borbe (dalje: NOB) u udžbenicima su u cijelom poslijeratnom razdoblju zadržali "šablonsku podjelu sudionika rata na heroje, mučenike i izdajnike", dok je pamćenje pratio paralelan proces zaborava u obliku prešućivanja neugodnih sjećanja: tijekom 45 poratnih godina u udžbeničkim prikazima nije bilo mjesta za problematične strane ratne povijesti, a partizanski zločini bili su tabuizirana tema. Riječima L. Steindorfa, to je "otežalo prebrođivanje ratnih trauma, što je u godinama rastućih nacionalnih napetosti od sredine osamdesetih omogućilo da se upravo sjećanja na Drugi svjetski rat uspješno iskoriste kao sredstvo za buđenje neprijateljskih osjećaja prema drugima".

Političke promjene početkom devedesetih omogućile su da alternativna sjećanja i protusjećanja na rat nađu svoje mjesto u programima i udžbenicima, no rekonstrukcija sjećanja na rat koja se u nastavi povijesti dogodila nakon 1990. bila je tek dijelom posljedica dotad prešućivanih tema, a dijelom nastojanje da se podupru političke ambicije nove elite. Historija tog razdoblja iznova se ispisivala i u političkim dokumentima, javnom diskursu i historiografiji kako bi se "rekonstruirala prošlost te organiziralo iskustvo sadašnjosti i budućnosti". Iznova pronalazeći kontinuitet s prikladnom prošlošću, historiografija i nastava povijesti trebale su pružiti potporu procesu izgradnje države i nacije te poslužiti kao jedan od instrumenata promicanja nacionalnog identiteta utemeljenog na etničkim osnovama. Ključni elementi danas dominantnog udžbeničkog narativa o Drugom svjetskom ratu oblikovali su se od 1991. do 1995. Usprkos nekoliko reformskih pokušaja, u Hrvatskoj (do danas) nije provedena reforma obveznog obrazovanja, pa je jedina veća promjena u hrvatskom školskom sustavu bilo vraćanje na stari dvojni sustav gimnazija i strukovnih škola početkom devedesetih. No istovremeno su se vršili snažni zahvati u sadržaje tzv. nacionalnih predmeta – hrvatskog jezika, geografije, glazbene kulture i osobito povijesti. Snažan politički utjecaj bio je primarno usmjeren na udžbenike povijesti, a tek potom na programe: u njima su prvo 1991. provedene izmjene, a zatim su 1992, u okolnostima snažnog političkog pritiska, zamijenjeni novima.

Iako je postojala realna potreba da se poučavanje povijesti, osobito ratne, postavi na drugačije osnove, nove historije u udžbenicima i programima nisu bile ništa manje selektivne i isključujuće od prethodne verzije, jedna je ideologija zamijenjena drugom (što se, ironično, početkom devedesetih nazivalo "deideologizacijom"), a ciljevi i način poučavanja ostali su isti kao u prethodnom razdoblju. To je prije svega došlo do izražaja u problematičnim prikazima Drugoga svjetskog rata: javne kontroverze u devedesetima o ulozi partizana i ustaša odrazile su se na udžbeničke interpretacije. Broj nastavnih jedinica posvećenih NOB-u snažno je reduciran, a osobit značaj dobile su one teme koje su tijekom 45 poslijeratnih godina bile namjerno prešućivane, pri čemu je pitanje kompleksa događaja poznatih kao Bleiburg i Križni put u Hrvatskoj dobilo posebno mjesto. Zatim su na temelju tako izmijenjenih udžbenika 1995. izrađeni i novi programi, koji su oblikovani tako da su u njih prepisani naslovi i podnaslovi iz postojećih udžbenika. Program iz 1995. zadržao se u osnovnoj školi sve do 2006, kada je zamijenjen novim, dok su programi za srednje škole u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek na snazi.