Poštovani gospodine Gutereš,

U posljednjih godinu dana Republika Hrvatska traži da se Srbima, koji su tokom rata 1991. do 1995. godine protjerani iz ove države, oduzme status izbjeglica. Obaviješteni smo da je Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice donio odluku da pokrene ovakvu inicijativu, nažalost, bez ikakvog sluha i zahtjeva da čuje mišljenje, informacije i stavove od izbjeglih i prognanih iz Republike Hrvatske kojima nisu omogućeni uslovi za održivi povratak. Izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske koji djeluju preko izbjegličkih udruženja smatraju da je to pogrešan pristup jer u Srbiji trenutno živi 41.000 lica sa izbjegličkim statusom i preko 250.000 lica koja su s vremenom izgubila izbjeglički status i priliku za održiv povratak. Ova važna odluka visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice će prije svega uticati na njihove živote i mogućnost da konačno ostvare trajna rješenja za dugogodišnje probleme.

Izbjegla lica srpske nacionalnosti koja žive u Republici Srbiji i trećim zemljama 19 godina poslije rata ne mogu da ostvare svoja osnovna ljudska prava u Republici Hrvatskoj: preko 40.000 izbjeglica nije povratilo svoje stanarsko pravo, tj. Hrvatska im ne vraća njihove stanove u kojima su živjeli do početka rata, čime je spriječila povratak stanovništva koje je nekada živjelo u gradovima; Hrvatska nije obnovila preko 10.000 srušenih srpskih kuća po hrvatskim gradovima gdje nije bilo rata i preko 8000 kuća na područjima koja su bila zahvaćena ratom; Hrvatska je oduzela preko 800.000 katastarskih čestica poljoprivrednog zemljišta izbjeglim Srbima i oni nemaju od čega da žive kao povratnici; Hrvatska nije poništila ugovore o razmjeni kuća koji su sklopljeni za vrijeme rata pod pritiscima i prijetnjama, dok je nakon rata mnogo kuća otkupila hrvatska državna agencija za promet nekretnina; Hrvatska nije sprovela Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina kojim se Srbima garantuje proporcionalna zastupljenost tj. zapošljavanje u organima državne uprave, policiji, pravosuđu i drugim javnim institucijama; nadležne institucije u Hrvatskoj ne procesuiraju pojedince i grupe koji šire govor mržnje, vode kampanju protiv srpskog jezika i pisma, podstiču nasilje prema Srbima ili ih fizički napadaju; Hrvatska nije isplatila zaostale a neisplaćene penzije, dinarsku i deviznu štednju i dr. Zbog svega navedenog izbjeglim Srbima nisu stvoreni uslovi za održiv povratak u Hrvatsku.

To najbolje pokazuje studija "Manjinski povratak u Republiku Hrvatsku – Studija otvorenog procesa", koju je naručio UNHCR, a čiji su autori prof. dr sc. Milan Mesić i dr sc. Dragan Bagić, predavači na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na promociji studije, februara 2012. godine u Zagrebu, bili su prisutni predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović i šef Delegacije Evropske unije u Republici Hrvatskoj, ambasador Paul Vandoren. Autori su iznijeli zaključak studije da od registrovanih povratnika srpske nacionalnosti u Republici Hrvatskoj živi svega oko 38 odsto, izvan Hrvatske oko 45 odsto, da ih je oko 17 odsto umrlo, a jedna trećina je starija od 65 godina.

U Izvještaju Stejt departmenta za 2013. godinu navodi se da je u Hrvatskoj i dalje prisutni društvena diskriminacija i nasilje prema manjinskim narodima, posebno prema Srbima i Romima. Takvo stanje "obeshrabruje povratak raseljenih lica i odgađa oporavak od konflikta s početka 90-ih godina prošlog vijeka". U istom izvještaju istaknuti su i incidenti u vezi sa uklanjanjem dvojezičnih tabli u Vukovaru.

Izbjeglička udruženja koja djeluju u Srbiji godinama ukazuju na ove probleme jer Hrvatska nije ispoštovala preuzete obaveze iz međunarodnih i bilateralnih ugovora, a posebno iz Bečkog sporazuma o sukcesiji iz 2001. godine, kojima se štite sva prava izbjeglih lica. U pogledu obnove i programa stambenog zbrinjavanja, do 2004. godine oni nisu bili ni usmjereni na povratnike srpske nacionalnosti, a uslovi nikada nisu bili izjednačeni sa ostalim kategorijama korisnika u RH. Takvi programi podrške sa sporadično otvaranim rokovima za apliciranje bili su direktno povezani sa interesom koji je međunarodna zajednica pokazivala za rješavanje ovih pitanja. Tako Hrvatska nije ispoštovala zaključke Sarajevske deklaracije iz 2005, jer je od procesa odustala već 2006. godine, odbijajući da riješi pitanje oduzetih stanarskih prava i dospjelih a neisplaćenih penzija.

Takođe, sada se dovodi u pitanje i posvećenost Republike Hrvatske stavovima iz Ministarske deklaracije iz 2011. godine kojima se obavezala da će sprovesti ciljeve Regionalnog procesa i Regionalni stambeni program. Preporukom UNHCR-a o kolektivnom ukidanju izbjegličkog statusa bio bi doveden u pitanje Regionalni proces i ugrožen Regionalni stambeni program, koji treba da pruži podršku povratku i integraciji, u sljedećih pet godina, a čiji početak realizacije se očekuje tek ove godine. Ovaj program je predstavljen i prihvaćen od donatora u svijetu kao uspješan model trajnog rješenja posljedica ratnih zbivanja.

Umjesto da je Hrvatska kao članica Evropske unije prihvatila standarde, ispunila obaveze i vratila svojim građanima srpske nacionalnosti osnovna ljudska i građanska prava, na šta se obavezala preko Poglavlja 23 "Pravosuđe i temeljna ljudska prava", ona sada traži da se administrativnim putem ukine izbjeglički status i tako stavi tačka na provedeno etničko čišćenje Srba iz Hrvatske.

Zbog svega ovog molimo UNHCR da nastavi sa svojim humanitarnim mandatom, da pomogne izbjeglicama da ostvare trajna rješenja i da podrži zahtjev da se nama izbjeglim Srbima koji žive u Republici Srbiji ne ukida izbjeglički status, jer će nam se na taj način onemogućiti da se izborimo da se ostvare naša prava, trajna rješenja i uslovi za održiv povratak. Ukoliko Visoki komesarijat UN prihvati ovu inicijativu Hrvatske, preuzeće na sebe odgovornost za posljedice koje iz ovoga mogu proizaći kako za same izbjeglice tako i za Regionalni proces čiji cilj je otklanjanje posljedica rata, postizanje pomirenja i trajnog mira u regionu.