Ima u redakciji "Vremena" jedna stalaža. Još od devedesetih popunjava se raznovrsnim kičem – uglavnom po povratku sa putovanja i godišnjih odmora – kao reakcija na univerzalnu glupost. No, sve te neukusne figurice, privjesci, statuete, staklene kugle, pepeljare i slično blijede pred fotografijom Gorana Vesića i njegovog radnog stola. Priznajemo, pobijeđeni smo u fer utakmici.

Onome tko je nije vidio, nemoguće je adekvatno dočarati sliku. Na astalu ispred zamjenika gradonačelnika su statuete Napoleona i Justicije, pisaća mašina i kompjuter, mastionica i kopija starinskog globusa… Međutim, kada se čovjek malo zamisli, smijeh mu mora zastati u grlu: Vesić je svojom postavkom vizualno simbolizirao naprednjački režim.

Krenimo od njega: uparađen i uglancan, sa bijelom maramicom u džepu sakoa i olovkom u ruci, on poručuje građanstvu da je uspio u životu. Što je zbog toga morao progutati, preko koga pregaziti i kakve saltomortale svakodnevno izvodi, nije važno. Bitno je da je on sada vlast, a da to postigne, svaka cijena mu je prihvatljiva.

Pisaća mašina, kompjuter i crveno pero sa tintarnicom zajedno na stolu, predstavljaju naprednjački kompleks pred inteligencijom. Imaju istu funkciju kao kupljene diplome i doktorati. Ukratko: nisu važni stvarno znanje i rad, već kićenje praznim akademskim titulama u pokušaju liječenja osjećaja manje vrijednosti. Ali koliko im to traljavo ide, svjedoči upravo Vesićeva stalna postavka – nema tog smokvinog lista, stvarnog ili simboličnog, koji je dovoljno velik da pokrije njihovu bahatost, diletantizam i neznanje.

Dalje, sa brojanicom na ruci, statuom viteza i slikama vezanim sa romantiziranim srpskim srednjim vijekom na zidovima kancelarije, Vesić poručuje da je zajedno sa svojima nosilac nacionalnog kontinuiteta, čuvar pravoslavlja i državnosti. U istom kontekstu su i figurice srpskih vojnika iz Prvog svjetskog rata. Čitavu tu megalomaniju i kič patriotizam posebno potcrtava mala Napoleonova bista od gipsa – valjda kao inspiracija. Zaključak je kratak: ljudi sa ovim tipom fiks ideja su nepredvidivi, a mogu biti opasni jer ih ničeg nije sramota, niti žele da uvaže elementarni zdrav razum.

I da ne opsujemo dalje, jasno je da Vesić za svojim radnim stolom pokazuje kako naprednjaci vide sami sebe. Sav taj kič i neukus, sve to prostačko kićenje tuđim perjem i šarenim kuglicama, trebao bi značiti da su pametni, obrazovani, kulturni, odgovorni, moderni, kreativni…

Kako trenutno stvari stoje, građani im dopuštaju da budu sve što hoće – ministri i poslanici, direktori i diplomate, neimari i podvižnici, čuvari morala i kreatori javnog mnijenja. Ništa od ovog ne košta mnogo. Ono što će jednog dana doći na naplatu biće dubina ponora u koji su gurnuli Srbiju. A ta cijena je nezamislivo visoka.