Sedamnaestogodišnji Nikola proveo je pet dana u Centralnom zatvoru. Prethodno je ministar unutrašnjih poslova dr Nebojša Stefanović molio građane za pomoć kako bi ga policija što prije identificirala, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, pored žaljenja što se radi maloljetniku, naglasio da on ne utiče ni na čiju kaznu. Šta li je to Nikola uradio? Da nije možda pripadnik kakve terorističke organizacije ili viskopozicionirani član Kavačkog klana? Čitalac dobro zna odgovor – Nikola je, među desetinama hiljada učesnika protestne šetnje u Beogradu, nakratko nosio maketu nekakvih vješala. To može biti neukusno, glupo, neprimjereno i da ne nabrajamo dalje, ali i ništa više od toga – krivično djelo ne postoji, nije uradio bilo što zabranjeno.

E, sada, neka svaki otac i svaka majka zamisle svog maloljetnog sina ili kćer na Nikolinom mjestu. On je tipičan srednjoškolac, dobro i pristojno dijete, bavi se sportom i muzikom. Većina roditelja bi o svome djetetu rekla isto ili slično. Nitko od njih nije delikvent, siledžija, niti problematičan po bilo čemu. Naprotiv – od njih zavisi kako će Srbija izgledati narednih decenija. Međutim, dok su Nikolini vršnjaci kretali u učionice, njega je u hladnoj ćeliji budio zatvorski čuvar; dok su njegovi drugari "blejali" gdje god da se okupljaju, on je "sjedio" sa osumnjičenima za krađe, silovanja, ubojstva; dok su sva ova djeca izlazila "u život", na njega se spuštala teška, neizreciva robijaška noć.

Kako mu je stvarno bilo, zna samo Nikola. Ono što znamo svi mi ostali jeste da se – figurativno rečeno – ispred Centralnog zatvora okupila ekipa za linč. Nisu imali bijele kukuljice i baklje, već su od Vučića pa naniže, do posljednjeg vlasnika makar i mrvice moći, zapjenjeno ponavljali "vješala" i "vješanje" u svim varijantama ne bi li diskreditirali i zastrašili građane u protestnim šetnjama. A sedamnaestogodišnji Nikola – dobro i pristojno dijete, kao što već rekosmo – valjda je onaj iz sumanutog naprednjačkog spota koji nogom izbija hoklicu ispod čovjeka sa kesom na glavi koga vješaju o banderu. Ima li išta podlije, bezočnije, kukavičkije od onih koji nam iz dana u dan poručuju da se nikog i ničeg ne boje?

Zamislite, još jednom, da je vaš maloljetni sin ili kćer u Centralnom zatvoru; zamislite da je svako jutro kada ustajete i svaku noć kad liježete u krevet, prvo i posljednje što vidite na skoro svim televizijama i novinama ta ogavna, neljudska kampanja linča čiji su on ili ona žrtve; zamislite nosioce režima od vrha do dna kako se, usta punih zakona, takmiče u njegovom gaženju i instaliranju nepravde kao vrhovnog državnog i društvenog principa; zamislite tu "Budućnost Srbije".

Nikolina majka Sanja ništa nije morala zamišljati. Ona je preživjela najgoru moru svakog roditelja – nemoć da pomogne svom djetetu izloženom golom nasilju. A ipak je, sa antičkim dostojanstvom ravnom onom iz najboljih antičkih drama, napisala pismo čovjeku zbog čijeg se rejtinga i učvršćivanja poljuljane vlasti Nikola našao iza rešetaka. Ništa ga nije molila, ništa tražila. Samo je Vučića obavijestila kakav je njen sin i u što se pretvorila Srbija pod njegovim režimom. Dodala je i da nju i njenog oca, kao doskora sigurne glasače, Srpska napredna stranka ne treba više obavještavati o svojim aktivnostima, niti im slati kola na dan glasanja – njihov glas više nemaju.

Sjetite se zato Nikole kada vam naprednjačke trojke pokucaju na vrata i zatraže podršku na izborima ili za bilo što drugo; sjetite se da su na Nikolinom mjestu u svakom trenutku mogli biti vaša kćerka ili sin.