Izgubljeni po hodnicima bilo koje velike novinske ili TV kuće, kad uđete u kancelariju u kojoj sede muškarci sa tetovažama "JNA-Bihać-69" ili "VPO-Split", na pravom ste mestu – u sportskoj redakciji.

Kompjutera nema ili ne rade. Sa zida vas, zauzvrat, sa postera gleda Dule Savić u prirodnoj veličini. Ako ste grobar, srce vam se ubrzo vraća na mesto: čim u pepeljarama zateknete ostatake "jaja iznenađenja" KK Partizan. Ljudi su inače sasvim OK – susretljivi, razgovorljivi, duhoviti, spremni da pomognu i, usput, da vam razbiju različite zablude. Na primer, pozadinu finala Kupa šampiona Partizan – Real 1966. u Briselu. Ubrzo, novi poznanici će vas upoznati sa svojom kolekcijom autograma u kojoj počasno mesto zauzima ćirilični potpis Hrista Stoičkova (na kockastom papiru sa zaglavljem "Lepo, lepše, levo") ili flomasterom nažvrljano "Borut Petrič" na ostatku nečega sa čega sija parola "Bratstvo in enotnost".

Uglavnom, upoznali ste ljude koji smišljaju, pišu i hladnokrvno izgovaraju fraze tipa "kosooki majstori celuloidne loptice iz zemlje izlazećeg sunca", u čijim je tekstovima redovno jedan od igrača "nerešiva enigma za protivničku odbranu", a "arbitar u crnom se odlučio na najstrožiju kaznu čiji je neumoljivi egzekutor sa bele tačke bio…". Reč je, dakle, o znalcima "magične igre" ili "najvažnije sporedne stvari na svetu" koji vam u različitim izdanjima i emisijama objašnjavaju kako je "golman začarao mrežu", da "golovi padaju iz manevra", odnosno da je sudija "bio lak na kartonima".

U sve se može sumnjati osim u patriotizam kolega sportskih novinara. Kada se igra protiv Hrvata – svejedno da li su u pitanju klubovi ili reprezentacija – brani se nejač i obraz nacije. Ili bar, diskretno, upozorava na "izvorna" imena (nije "Croatia-Osiguranje", nego "nekadašnja Jugoplastika"). Ne manjka, takođe, ni refleksija na novi svetski poredak, kao ni geopolitičkog tumačenja grupe koja je zapala SR Jugoslaviju na Mundijalu u Francuskoj ("Iran, Amerika, Nemačka"!).

Uz malo sreće, možda ćete upoznati nekog od elektronskih sportskih komentatora. To su oni što kao da se po nekom pravilu ne razumeju u sport koji prenose, ali zato govore kao navijeni. Najmanje deset puta – ničim izazvani – ponoviće ime igrača, navesti njegove fizičke karakteristike i, pod obavezno, naglasiti da je reprezentativac određenog tipa ("standardni" ili "sa šireg spiska našeg selektora"); bezbroj puta će se oduševljavati "predivnim ambijentom velelepne hale" (košarka) ili naricati pred "polupraznim tribinama našeg najvećeg stadiona" (fudbal); detaljno upoznavanje sa meteorološkim prilikama na borilištu ni u jednom slučaju ne gine. Ako već nema elementarnog objašnjenja onoga što se dešava na sportskom terenu, poetsko-filozofskih tumačenja ne nedostaje. Gledaoci tako po ko zna koji put uživaju u saznanju da je "lopta okrugla", da se "igra svih devedeset minuta", odnosno "do poslednjeg sudijskog zvižduka", da je "i to draž igre", kao i da "pravda na kraju trijumfuje", mada je moguće da "onog ko ne iskoristi prilike, Fortuna kažnjava" jer "sreća prati hrabre". A može se saznati – reč je o, inače retkom, prenosu neke regate – da naši vode iz reči: "Beli se plavo, usamljeno jedro".

Posebnu rubriku zaslužuju lirsko-geografski opisi učesnika večnog sukoba "veštine i nadahnuća" (alternativno: "industrije i talenta", "snage i umetnosti", "tehničara i radnika" itd.): "tim dolazi iz grada soli", "aspirindžije" (tj. Bajer-Leverkuzen), igra se na "stadionu pod Goricom", a na "Vimbldonu je sve završeno – ostao je samo sjaj u travi". Prethodno su razmenjeni "razantni udarci" – a šta je to, poznato je samo posvećenim; kontranapad uvek je "brz" (iako spor kontranapad nikome nije poznat); šutevi u košarci postali su "udarci na koš"; faulovi se prave "rvačkim zahvatima".

Pa ipak, kad je reč o sportskim novinarima, sud je krajnje strog. Ako ne mislite tako, oslušnite sebe za vreme nekog prenosa ili dok, uz kafu, prepričavate sinoćnju utakmicu. Jedna stvar je nesumnjiva: pobeđuje tim sa više "volje za pobedom".