"Svet ceni značajnu ulogu Srbije u Velikom ratu", koči se velikim slovima na naslovnoj strani "Večernjih novosti" najavljenoj za 12. novembar. Međutim, nešto sasvim drugo je osvanulo na kioscima tog dana: "Francuska bruka na Dan pobede u Velikom ratu", pišu "Novosti" na isti način i na istom mjestu. Čitalac se ne bi trebao sprdati sa ovim novinama – one samo vjerno slijede državnu politiku.

Naime, svoj odlazak u Pariz na obilježavanje stogodišnjice kraja Prvog svjetskog rata, Aleksandar Vučić je reklamirao – a režimski mediji zdušno pumpali – kao događaj gdje će na vidjelo izići njegov politički, diplomatski, lični i svaki drugi prestiž ostvaren otkako je na vlasti. Nije tako ispalo, niti se moglo sakriti da je predsjednik Srbije tamo imao ponižavajući tretman i tako, posredno, sama zemlja. Pravo mjesto bilo mu je u grupi sa Donaldom Trampom, Vladimirom Putinom, Angelom Merkel i drugim predsjednicima ili premijerima, umjesto među vojnim i nižim po rangu predstavnicima država pozvanih na ceremoniju. Pitanje zato glasi – kako je do svega došlo?

Špekulacije da se radi o političkoj poruci kroz protokolarno poniženje, otklonio je francuski ambasador u Beogradu, Federik Mondoloni. On je u raspored sjedenja nazvao "velikom greškom zbog koje žali" i treba mu vjerovati. U suprotnom, teško da bi predsjednik Francuske Emanuel Makron potvrdio dolazak u Srbiju. Problem je, dakle, u nečem drugom.

Zna se dobro da za lidere malih i perifernih država skupovi poput ovog održanog u Parizu imaju prvenstveno unutrašnjepolitički značaj. Prosto – u društvu najmoćnijih svjetskih igrača šalju biračkom tijelu signal "s kim si, takav si". A zavisno od toga koliko im je stalo da budu zapaženi, toliko prethodno lobiraju kod domaćina kroz dobro osmišljene diplomatske kontakte i aktivnosti na raznim nivoima, prvenstveno profesionalnim. U slučaju Vučića kome je skup u Parizu bio izuzetno važan, srpska diplomacija ni izbliza nije uradila što je trebala za razliku od hrvatske i, posebno, kosovske; počevši od ministra vanjskih poslova Ivice Dačića do naše ambasade u Francuskoj, svi su iz ove lekcije dobili kečinu veću od Ajfelove kule.

Ali, kao što se nije sprdati sa "Novostima", tako se nije ni skandalizirati nad našim diplomatima. Jer, u okviru onoga što im je u opisu posla, čime se stvarno mogu baviti? Dačiću je, bez ikakve sumnje, glavni zadatak da pjesmom razgaljuje Vučićeve goste iz svijeta pošto ga ovaj ne pripušta ni u što značajno u domenu vanjske politike. Od ministra sa takvim statusom, ni diplomate se nemaju čemu dobrom nadati, posebno ne suvislim instrukcijama i planskom radu što god da im je cilj. I da ne bude zabune – ovdje je isključivo riječ o nešto malo preostalih profesionalaca u Ministarstvu vanjskih poslova pošto se ono odavno pretvorilo u mjesto za uhljebljenje partijskih kadrova, starleta, ortaka i slučajnih ljudi u prolazu… Zaista, što bi čovjek i mogao povjeriti ovim drugim izuzev prikupljanja kapilarnih glasova u javnim poduzećima?

Na kraju, ostaje sam Vučić i njegov kabinet. Što su oni radili? Očekivali da će Makron lično brinuti o Vučićevoj stolici pored tenzije susreta sa Trampom ili Putinom? Nadali se da istorijske zasluge od prije sto godina pretežu nad aktualnim političkim interesima i značajem? Ili su, može biti, kolektivno povjerovali u hvalisanje predsjednika Srbije uslijed kurtoaznih pohvala kako ga svagdje fermaju poput Tita onomad, u sasvim drugom svijetu i okolnostima?

Izvjesno je samo to da je Vučić u Parizu ponižen. Možda mu je to bila i prilika da vidi kako se osjećaju građani Srbije kada otputuju tamo gdje je on bio i kvalitet vlastitog života usporede sa onim svojih domaćina.