Da sam bila pametna kao što nisam, ostvarila bih svoj san koji datira s početkom rata: iselila bih se odavde, u neku daleku zemlju bez Srba i Hrvata (ako takve više uopće, nakon posljednjih seoba Slavena, ima) i pretplatila bih se na: hrvatske i srpske novine razne, dnevne, tjedne, periodične, više ili manje "državotvorne". Ujutro bih ih, mislila sam sve vrijeme, uz prvu jutarnju kavu, izdaleka i s "vremenskom distancom", sretno čitala i smijala se kako su uglavnom sve novine (čast izuzecima!) iste, i kako lažu beskrajno.

Podsjetila me na taj već zaboravljeni san, mene Zagrepčanku trenutno u Beogradu, prije nekoliko dana, kupovina mojih omiljenih hrvatskih novina "Feral Tribune" u Knez Mihailovoj. Naslovna strana s golim Canjugom i natpisom "Goool!", a upravo je prva tekma bila odigrana između "Dinama" (oprostite molim, ali meni je to "Dinamo", a ne "Croatia", kao i svakom poštenom Zagrepčaninu koji nije hadezeovac!) i "Partizana" (bivšeg kluba trenutačnog predsjednika moje zemlje), vratila me nekoliko koraka nazad. Naravno da sam zavapila: "Pa tko to može platiti" kad mi reče kolporter da moram dati 20 dinara za ono što u Zagrebu plaćam 20 novaca, tj. svoje nacionalne valute, ali riskirala sam da me kolege pitaju zgroženo: "Odakle ti novci?", i kupila "Feral".

Dovukla sam ga, među svim ostalim papirima i novinama kući, na ponovni i svakodnevni užas mog najdražeg ukućanina, koji stalno vapi zbog moje bolesti skupljanja bespotrebnog papira po raznim kutevima i pokušaja da vazda odgodim onaj trenutak kad će predmet mog obožavanja, tj. novine razne (iako sam tu ipak malo bolja od Teofila i Milivoja Đilasa!) završiti u obližnjem kontejneru.

No, nije u tome poanta. Naime, prkoseći granicama, vizama, autizmu i bla-bla već svemu onome što nam nalažu naše – svakom svoje – vlasti, ustanovila sam sebe u disperzivnu ličnost koja je malo (više) u Zagrebu, a malo (manje) u Beogradu, što je, naravno, omogućeno činjenicom da sam "slobodni novinar", što u prijevodu znači status uglavnom "lišen prava i para". No, uz svu kuknjavu zbog tih trivijalnosti, kao što rekoh, obožavam čitati novine. Pa mi to dosadi nakon nekog vremena, jer je sve stalno isto i uglavnom dosadno, pogotovo kad se to čini u većim količinama.

Ali, otkad "mrdam sebe" između tih meridijana, stvari su se promijenile. Nisam tu pojavu do kraja shvatila u vrijeme kad je, čudnovatim putevima, u Zagreb počelo redovnije stizati "Vreme" (za rata smo ga mogli kupovati samo u Sloveniji, ili smo gnjavili Vesnu u Beču da nam šalje pošiljke, koje često nisu stizale do nas), a "Vreme" je i danas u Zagrebu, osim još "Republike", jedino što se uglavnom redovno, ako čovjek zna gdje, može naći (za 12 novaca, tj. feralovski kUna). Dakle, taj četvrtak kad je stizalo, bio je svakog tjedna praznik: taj osjećaj da se zaviri negdje drugdje, kao kroz nečiji tuđi prozor iz mraka dok se vozite nekom nedođijom u automobilu, a iza tog prozora svijetli neki tuđi život, pa nemate osjećaj posvemašnje zatvorenosti u sebe i svoj okvir… Ili tako nešto.

Isto mi kažu i prijatelji ovdje. Kad se "Feral", pa onda i "Globus" i pokojni "Arkzin" počeo pojavljivati u Knez Mihailovoj, njihova dilema "kruh ili novine" završavala je u korist ovog drugog. Isti taj moj prozor u nečiji tuđi svijet, isti mali osjećaj slobode i prepoznavanja onog "drugog".

A onda je to sve pomalo "olabavilo", pa netko donese, recimo u Zagreb, "NIN", "Telegraf" ili "Dugu". Pa čovjek sjedne fino u fotelju, upali radio, i čiiitaaa… Onda se meni, koja sam junak ovog vremena uživanja, učinilo da sam u prednosti u odnosu na one koji stoje u repu (još im nisam počela dijeliti brojeve kao za grčku vizu) i čekaju svoj red na novine koje sam donijela, jer mogu to sve fino čitati i u Beogradu, a ne vucati te silne papire amo-tamo. Ali avaj! Najednom sam shvatila: ovdje ne mogu čitati "Dugu", neviram se, poblesavim, počnem psovati sve i svašta. Isto je i sa "Večernjim novostima", NIN-om, "Telegrafom" i svime ostalim što inače, u normalnim zagrebačkim okolnostima, naprosto progutam. Već sam mislila da ću morati pokrenuti proces prekvalifikacije same sebe, jer ako sam kao slobodni novinar već "oslobođena" svega što rekoh, pa još i čitanja novina, što mi je preostalo?

I tu mi je, nakon nekoliko dana, stigao paket novina iz Zagreba, upravo onoga dana kad su u Beograd stigli nogometaši "Dinama" i novinari. Jao, te sreće, ljudi moji! Pa kad sam, sve noseći cijeloga dana svoju vrećicu s novinama po cijelom gradu (a najčešće ostale, važne papire sijem po redakcijama, raznim usputnim mjestima, taksijima…), stigla u kućno okruženje, pa sve to s ljubavlju rasprostrla okolo naokolo, pa krenula da čitam sve, od već spomenutog, do čak i "Večernjeg lista" i "Vjesnika", koje u Zagrebu ne mogu da smislim… Te zabave, tog uživanja, te sreće nepomućene… Pa još kad sam našla "Feral" nekoliko dana nakon tog dana uživanja, ono sa Canjugom, rekoh vam, odmah sam zgrabila škare da reckam "feralove" majice i oblačim Franju, kao nekad što sam, dok sam bila klinka, oblačila lutkice…

I tu mi se prosvijetlilo definitivno: da bi užitak bio potpun, valja sad slagati novine ovdašnje razne, odnijeti ih u Zagreb, pa u miru doma svog sve razbacati po sobi, pa sa slašću birati koje će biti slijedeće na redu za čitanje, nakon čega ću, s osobitim uživanjem, morati u kupatilo da operem ruke mi crne od olova.

A usput sam ostvarila bar jedan svoj san, i bez da sam bila pametna. Što, uostalom, za čitanje novina i nije uvjet. Biti pametan, to jest!