UNHCR: status izbeglica ne ukidati
Visoki komesar UNHCR Antonio Gutereš nije prihvatio predlog Hrvatske da se Srbima prognim 1991-95 oduzme staus izbeglica
Visoki komesarijat UN za izbeglice odbio je predlog Hrvatske da se oduzme status izbeglica Srbima koji su tokom rata od 1991. do 1995. napustili Hrvatsku. Hrvatska je taj predlog na sastanku Izvršnog komiteta UNHCR u Ženevi obrazlagala tvrdnjom da je posle toliko godina i programa za izbeglice, svako od izbeglih Srba izabrao gde će da živi.
Pošto se odluke u tom komesarijatu usvajaju jednoglasno, hrvatski zahtev nije prihvaćen zbog protivljenja Srbije, javlja više medija pozivajući se na pisanje "Politike".
Mirjana Ivanović-Milenkovski iz Odeljenja za odnose s javnošću UNHCR-a u Srbiji argumentaciju koju je Hrvatska iznosila i prethodnih godina nije prihvatio Visoki komesar Antonio Gutereš.
Problemi izbeglica se moraju rešiti i kolektivni centri zatvoriti: Visoki komesar UNHCR Antonio Gudereš
Kada je Ivica Dačić 25. novembra 2009. godine, tada kao prvi potpredsednik-zamenik predsednika Vlade u Ženevi razgovarao sa Guterešom o problemima pronalaženja trajnog rešenja povratka ili integracije izbeglica i interno raseljenih lica, Gutereš je naglasio da se problemi izbeglica moraju rešiti i kolektivni centri zatvoriti jer je u 21. veku nedopustivo da Evropa toleriše postojanje nerešenog izbegličkog problema na svom tlu.
Dačić je tada izrazio zahvalnost Guterešu na podršci UNHCR-a rešavanju problema izbeglica i povratnika, naročito po pitanju stanarskih prava i istakao važnost učešća ove organizacije u dijalogu sa Vladom Hrvatske o povratku izbeglica na tu teritoriju i ostvarivanju njihovih prava.
Gutereš je tada Dačića upoznao i sa problemima sa kojima se UNHCR suočava kad su u pitanju interno raseljena lica jer Ujedinjene nacije ne priznaju kosovsku vladu i ova lica za njih nemaju status izbeglica, i zato nije jednostavno pronaći rešenje za njihove probleme.
Da je usvojena, hrvatska preporuka i ne bi bila obavezujuća.
Međutim, da je hrvatska inicijativa prihvaćena, loše bi se odrazilo na veliki regionalni program stambenog zbrinjavanja koji uz Srbiju, Hrvatsku, BiH i Crnu Goru finansiraju i države donatori.
Pažnju javosti na spornu inicijativu Hrvatske skrenuo je Srpski demokratski forum iz Zagreba, koji je upozorio da se izbeglički problem u Hrvatskoj ne može smatati rešenim. jer su se uglavnom vratili stariji građani, a ne radno aktivno stanovništvo, tako da se ne može govoriti o održivom povratku. Područja koja su bila zahvaćena ratom, kako navodi Forum, danas imaju polovinu predratnog stanovništva i svega trećinu radnih mesta.
Prepreka za povratak: uskraćena stanarska prava, konvalidacija radnog staža, neisplaćene penzije, sporo vraćanje zaposednutog poljoprivrednog zemljišta, postojanje tajnih optužnica za ratne zločine, itd (Prema raspoloživim podacima <a href="http://www.kirs.gov.rs/articles/navigate.php?type1=4&lang=SER&id=1298&date=0 " target=" srpskog Komesarijata za izbeglice) u Hrvatsku do sada se ukupno vratilo oko 60.000 lica, od toga organizovano preko UNHCR-a 13.845 lica, a u ovoj godini 53 lica.
Prema podacima Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka Republike Hrvatske iz januara meseca ove godine iz Republike Srbije u Republiku Hrvatsku se vratilo 126.000 lica.
Iskustva srpskog komesarijata za izbeglice govore da statistike o broju povratnika često daju lažne slike o pravom stanju procesa povratka. Povratnicima se evidentiraju lica koja su se uslovno rečeno vratila, neka od organizacija ili državnih službi u mestu povratka ih je uvela u svoje evidencije, ili su dobili pomoć u prevezu stvari do odredišta povratka, a ne postoje povratne informacije da li su ta lica mogla da ostvare svoja elementarna ljudska prava.
U prilog tome govori i istraživanje UNHCR-a u Republici Hrvatskoj. Prema podacima dobijenim u istraživanju od ukupnog broja srpskih povratnika u Republici Hrvatskoj tamo je ostalo da živi svega 43 odsto povratnika, što znači da je ih polovina ponovo napustila Hrvatsku i vratila se u mesto privremenog boravišta. Povratnici su uglavnom starije osobe, nižeg stepena obrazovanja, koje se vraćaju u ruralna mesta. Deca sa roditeljima čine svega 15 odsto povratničke populacije, a samo je 8 odsto povratnika zaposleno ili samozaposleno. Jedna trećina je starija od 65 godina, 11 odsto potpuno zavisi od pomoći koju dobija, a od ukupnog broja povratnika preminulo je 11 odsto.»
Udruženja prognanih iz Hrvatske locirana u Srbiji u peticiji upućenoj EU tvrde da su izbegli i prognani Srbi imali oko 600.000 hektara zemljišta, oko 18 miliona kvadratnih metara građevinskog prostora, od čega 14 miliona kvadratnih metara stambenog i 4 miliona kvadratnih metara poslovnog prostora. Kada je u pitanju ostala pokretna i nepokretna imovina izbegli i prognani Srbi su, između ostalog, ostali bez oko 400.000 poljoprivrednih mašina, oko 64.000 motornih vozila; oko 440.000 opremljenih spavaćih i dnevnih soba, kuhinja i trpezarija; oko 760.000 raznih kućanskih aparata i tehnički uređaja, oko 980.000 grla krupne stoke; oko 18 miliona čokota vinove loze, oko 8 miliona stabala voćki; oko 120.000 košnica; oko 24.000 bunara i cisterni površine oko 960.000 m2i velike količine umetničkih predmeta, zlatnog i srebrenog nakita, kao i predmeta od kože. U bankama je ostalo oko 180 miliona tadašnjih njemačkih maraka i oko 3,5 milijardi dinara, te oko 600 miliona dinara u hartijama od vrijednosti. Uništeno je ili oštećeno oko 40.000 stambenih i oko 40.000 pomoćnih objekata a oduzeto oko 40.000 nosilaca stanarskog prava ostalo je bez stanova. (Videti takođe tekst: Teticija Prognaih u Vremenu 21. 10. 2010.)
Prema podacima UHCR UNHCR country operations profile – Serbia and Kosovo: SC Res, 1244. 1999.
Srbija je trenutno dom 287.70 izbeglica, iz Bosne i Hercegovine 20.000, iz Hrvatske 49.000, i i 210.000 raseljenih osoba s Kosova, od čega je pomoć neophodna za oko 97.000. UNHCR pomaže 17.300 ljudi (
Izvor: UNHCR 2013. planning figures for Serbia)
Prema podacima UNHCR na Kosovu ima 18.000 interno raseljenih osoba. Samo pet interno raseljenih je izrazilo želju da se vrati na Kosovo, ostali žele da ostanu u trenutnom mestu boravišta.
U Srbiji 2.540 ljudi, uključujući i 500 izbeglica i oko 2.000 interno raseljenih osoba živi u 24 kolektivna centra. Veliki broj živi u privremenom smeštaju ili u ilegalnim nastambama bez osnovnih uslova.
Prema istraživanju u 2011, oko 39 odsto interno raseljenih osoba je nezaposleno. a 74 odsto živi ispod linije siromaštva. Ženske glave porodica čine 31 procenata najugroženijih. Oko 80 procenata interno raseljenih porodica traži pomoć za smeštaj. Oko 25 odsto interno raseljenih osoba pati od hroničnih bolesti. 8 odsto njih su invalidi.
Pomoć UNHCR radi napuštanja kolektivnih centara dobile su 244 interno raseljene porodice. a oko 4.800 interno raseljenih i 2.900 izbeglica dobijalo je psihološku i pravnu pomoć. Oko 1.000 ekstremno ugroženih osoba dobija privremenu novčanu pomoć.
U 2012. preko 3.100 ljudi je izrazilo želju da dobije azil u Srbiji, od čega je registrovano 488, dok su mnogi otišli z zapadne zemlje ne čekajući odluku o registraciji.
UNHCR takođe radi na identifikaciji, prevenciji i smanjenju broja ljudi bez državljanstva, posebno pripadnika manjinskih zajednica Roma, Aškalija i Egipćana. Prema istraživanju UNHCR iz 2010 oko 30.000 ljudi iz tih zajednica izloženo je rizicima osoba bez državljanstva.
Oko 5.500 ljudi bez državljanstva je dobilo pomoć radi sticanja državljanstva.
Oko 500 ljudi je dobilo pomoć da bi obišli mesta iz kojih su proterani radi informisanja o uslovima povratka (go-and-see and go-and-inform visits). Oko 740 interno raseljenih dobija pomoć u namirnicama .
Budžet UNCR za 2013. za Srbiju i Kosovo (S/RES/1244 (1999)). iuznosi 28.1 milion dolara. što je smanjenje za 7 milion (17 procenata) u odnosu na 2012.
Budžet UNHCR za Srbiju iznosi 19.25 miliona američkih dolara. od čega je 85 procenata izdvojeno za interno raseljene, 10 procenata za izbeglice i 5 procenata za ljude bez državljanstva. Za Kosovo je predviđeno 9 miliona dolara, od čega 28 procenata za interno raseljene 41 procenat za povratak i reintegraciju i 25 procenata za izbeglice i 7 procenata za ljude bez državljanstva.
Videći takođe: UNHCR Global Appeal 2013 Update
PRILOG KULTURI SEĆANJA: Jedna izbeglička priča
Piše: Paulina Arbutina, SAMOSTALNI SRPSKI TJEDNIK/ NEDELJNIK NOVOSTI broj 606, 30.07.2011.
Iz svog stana u Gračacu Aleksandra Mandić na brzinu je uzela školske svjedodžbe i izvod iz knjige rođenih, zaključala vrata i ključ ostavila ispod otirača. Bilo je to 4. avgusta 1995. godine. Mislila je da će se skloniti negdje na par dana, ali nije se vratila punih 16 godina. Tek je ove godine provela tri tjedna u svom rodnom Gračacu. Sreli smo je na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, sa koferima u rukama. Čekala je povratak na Kosovo, gdje i danas živi.
– Bila sam dijete i svaki put kada smo oca pratili na ratište, postojao je taj grč u meni da ga možda zadnji put vidimo, ali ipak prave jačine tog gubitka ne možemo biti svjesni sve dok nam se on stvarno ne desi. Nikada nije volio da ga ispraćamo, govorio je da to sluti na nesreću. Ali tada je dozvolio da ga otpratimo do autobusa. Bio je januar i u Gračacu je bio veliki snijeg – sjeća se Aleksandra.
– Prekinula sam igru sa mlađom sestrom Anitom i zajedno sa mamom Mirjanom krenule smo ispratiti tatu. Prethodno je bio tri mjeseca kod kuće i teško mu je pao ponovni odlazak na ratište. Prvi put je plakao, nije želio ići. Rekao nam je da je sanjao smrt. Poslije par dana to se stvarno i desilo.
Mama je pripremila ručak…
Njen otac Dušan Budimir (39) i još 22 vojnika izmasakrirani su na vrhu Mali Alan 20. januara 1993. godine u ranim jutarnjim satima. Aleksandri i Aniti tada je naglo prekinuto djetinjstvo. Pogibija oca bila je preteški teret za njihove godine.
– Sjećam se svakog detalja tih dana. Sliku izmasakriranog oca kojeg nisam prepoznala nikako ne mogu da izbrišem… To su traume koje ostaju do kraja života.
Nije tu bio kraj nesrećama porodice Budimir. Ostavši bez životnog saputnika, sa dvije maloljetne djevojčice u teškim ratnim vremenima, Aleksandrina majka Mirjana potpuno se psihički slomila.
Dvije djevojčice ostale su iznenada same. U ratnim nevoljama svaki čovjek misli na sebe, pa su Aleksandra i Anita u gradu gdje su rođene, rasle i gdje su ih ljudi poznavali, rijetko nailazile na ruku pomoći. Sa zdravstvenim stanjem majke djevojčice nisu bile upoznate. Nakon njene hospitalizacije u kninskoj bolnici otišle su joj u posjetu, ali ih je dočekalo razočarenje – majka je bila u takvom stanju da ih nije prepoznala. U jesen 1993. majka se napokon vratila kući. Pod terapijom, zdravlje joj je u početku bilo stabilno.
– Ubrzo su uslijedile promjene raspoloženja. Počela je pričati da više ne može i kako bi za nas sve tri bilo najbolje da nas raznese bombom. Jedno veče rekla nam je da se boji da će nam nauditi kada joj se stanje pogorša i da je najbolje da svima skrati muke. Sutradan smo se rastale kao da je sve normalno, što mi je bilo čudno. Rekla sam komšinici da je obiđe, ali bilo je kasno. Mama se objesila tačno onako kako nam je pričala. Ostavila je poruku, naložila vatru i pripremila ručak da nas čeka kada se vratimo iz škole… – priča Aleksandra.
– Kada je tata poginuo, bilo je teško i nezamislivo, ali znate da imate majku i da će biti nekako. E, onda kada se to s njom desilo, nemate više nikoga. Izgubile smo sve. Pitaš se samo: Kako živjeti i kome se obratiti?
Suočene sa životnim problemima, sestre Budimir morale su ići u školu, pisati domaće zadaće, kao i ostali vršnjaci. Najteže od svega padala im je samoća i činjenica da nitko iz bliske okoline nije pronašao način da im pomogne.
– Sa 13 godina preko noći prestala sam biti vesela djevojčica i postala odrasla osoba koja je morala naučiti kuvati, prati, brinuti se o mlađoj sestri i pokušati preživjeti. Nitko od rodbine nije izrazio potrebu da nam pomogne – govori Aleksandra.
Bijeg pod granatama
Dvije godine, do ljeta 1995, Aleksandra i Anita provele su potpuno same. Kada je Anita poslije završene osnovne škole otišla u Beograd, izgubila je svaki kontakt sa Aleksandrom koja je "Oluju" dočekala posve sama. Posljednji dan u Gračacu, 4. avgust, Aleksandra provodi pod granatama, sakrivena u podrumu susjedne zgrade.
– Ne sjećam se zbog čega, ali odjednom su ljudi počeli bježati, u roku od sekunde nastala je pometnja tko će prije i kamo. Svako je uzeo nekog svog i otišao, a ja sam opet ostala sama.
Aleksandra je iz Gračaca, pod granatama, izbjegla sama, bez ičega. Slike roditelja dobila je tek prije nekoliko mjeseci preko interneta, od jednih prijatelja iz kraja.
– Od Gračaca do Donjeg Lapca malo sam trčala, pa išla pješke. Sedmog avgusta, za svega nekoliko stotina metara izbjegla sam bombardiranje kolone na Petrovačkoj cesti. Vidjela sam avione, čula zapomaganja… Kada sam prošla tim dijelom, još uvijek je bila gužva: kamioni su gorjeli, svuda je bilo krvi i ostataka auta i traktora – opisuje Aleksandra.
– Dugo je trajao taj naš put, jer Bosnu smo prešli skoro pješke. Ne poznajete ljude, neki auti jednostavno neće da stanu, neki su prepuni. U čiji traktor i kamion uspijemo sjesti, vozimo se nekoliko kilometara, koliko možemo, i onda dalje nastavljamo pješke. Često smo spavali pored puta, ispod traktorskih prikolica.
Dva je tjedna provela u Novom Sadu.
– Dvije sportske hale, oko 500 duša, ljudi spavaju na podu, poredani kao sardine. Na jednom kraju dvorane čovjek umire, na drugom dijelu dijete se rađa. Na red za hranu čekali smo i po pola sata, a za kupanje da i ne pričam. Svi traže, svatko je nekog izgubio. Molila sam ljude u Crvenom krstu da mi pomognu da dobijem neki smještaj. Međutim, bili su gluhi za moj slučaj: objašnjavali su mi kako u Novom Sadu ne mogu upisati školu i da školovanje mogu nastaviti jedino na Kosovu. Tko nije imao nikoga od rodbine i prijatelja u Srbiji, nije tu mogao ostati, morao je za Kosovo – govori Aleksandra.
– Ljudi na Kosovo nisu išli svojom voljom. Cijelim putem do Kosova polja u vozu se čula kuknjava. Bilo je djece i staraca iz svih krajeva Hrvatske. Kada smo u jutarnjim satima stigli na Kosovo polje, nigdje nije bilo žive duše, sve prljavo, a poljem se širio jak smrad od termoelektrane. Ispred željezničke stanice čekali su parkirani autobusi. Izlazimo iz vozova, ulazimo u autobuse i opet nemamo pojma kamo idemo. Kažu nam, gdje vas odvezu, tu ste. Autobusi su vozili prema Metohiji, prema mjestima sa većinskim albanskim stanovništvom.
Život u Prištini
Aleksandra je ostala u Prištini: neispavana, umorna, iz izbjegličke kolone ravno je sjela u školske klupe, u nepoznatoj sredini. Ti prvi dani bili su joj posebno teški. Udaljena od škole deset kilometara, bez garderobe i knjiga, društvo je potražila među sebi sličnima, izbjeglicama iz razreda s kojima je dijelila sudbinu i iskustvo. Ostali su rijetko imali razumijevanja, a često je bila počašćena riječima da izbjeglicama iz Hrvatske ovdje nije mjesto.
– Danima nisam stizala ništa jesti, jer mi je škola bila udaljena deset kilometara, pa sam redovno morala propuštati obroke u izbjegličkom internatu. Sukobljavala sam se sa drugačijim mentalitetom, navikama i kulturom. Od mene se u školi očekivalo da znam sve, a nitko nije pitao u kakvim okolnostima učim, sa još 12 ljudi u sobi.
Poslije dva mjeseca, preko Crvenog krsta uspjela je pronaći sestru, koja je nakon lošeg izbjegličkog iskustva u Beogradu stigla u Prištinu, odakle je 1999. godine otišla za Ameriku.
Nakon završene srednje škole, Aleksandri se konačno osmjehnula sreća. Upoznaje supruga Dragana za kojeg se udaje 1998. Novi život gradi u kosovskoj Gračanici, gdje ubrzo počinju novi rat, bombardiranje i stradanje.
Poslije svega proživljenog na Kosovu, Aleksandra pakuje kofere i sa suprugom i sinovima Filipom i Andrejom pokušava pronaći mirnije i sigurnije mjesto za život. Porodica 2007. godine odlazi u Norvešku, bezuspješno tražeći azil. Nakon tri godine, Norveška ih vraća kući.
U moru zamršenih birokratskih odnosa triju zemalja – Hrvatske, Srbije i Kosova – Aleksandra danas ima samo kosovsko državljanstvo.
