Nema opravdanja za radost zbog tuđoj bolesti po društvenim mrežama. Međutim, neusporedivo je gore optuživanje novinara da su radeći profesionalno svoj posao izazvali nečije zdravstvene probleme: em zaudara po mračnjaštvu, srednjovjekovlju, inkviziciji, em u društveni život uvodi dodatni stupanj zaumnosti, nesigurnosti, straha…

A da sve bude baš tako, uspjelo je režimskim političarima i njihovim "analitičarima". Zapjenjeni u inkvizitorskom bijesu, pale lomaču za ono malo nezavisnih medija. Zašto? Zato što su kolega Miodrag Sovilj i N1 "spremili u bolnicu" Aleksandra Vučića. Kako se ponešto promijenilo od srednjeg vijeka, ova ekipa ne tvrdi da je riječ o probadanju iglama krpene lutke predsjednika Srbije ili uspješnom prizivanju nečistih sila na nekom novobeogradskom raskršću. Vještice sa luksemburške televizije – tako vlast počevši od Vučića pa naniže naziva N1 – krive su zbog inzistiranja na odgovoru poslije postavljenog novinarsko pitanje. Očito, to je u Srbiji postalo Sotanin znak i đavolja rabota.

Ipak, pošto je Vučić u svojim medijima proglašen za lokalnu verziju superheroja, jadno i kmečeći djeluje inzistiranje da mu je zdravlju doakao reporter kablovske informativne televizije. Ako se ne može nositi sa Soviljem, kako li će tek sa Albinom Kurtijem, Emanuelom Makronom, Draganom Đilasom, Vukom Jeremićem ili Tanjom Fajon? Zato su inkvizitori, u hodu, donekle izmijenili i unaprijediti harangu: Sovilj je sada krajnje "bezobrazan", "drzak", "neprofesionalan" i sve ostalo po spisku. Poruka ovakve difamacije jasna je kao zapaljeni krst – za njega i ostale kolege koji postavljaju pitanja od javnog interesa, nema mjesta na Vučićevim konferencijama za štampu. Kada bi tako stali ispred Makrona sa mobilnim telefonom u ruci, bili bi na mjestu "ustreljani" – specijalno za Pink otkriva Vladimir Đukanović.

Time je ovaj naprednjački poslanik i profesionalni lovac na izdajnike uključujući tu i Novaka Đokovića, dao hajci na medijske vještice novu dimenziju. O čemu se radi, elaborirao je dežurni udbaš Boža Spasić rekavši da su u Soviljevom telefonu mogla biti i sredstva koja bi mogla našteti Vučić. Pretpostavljamo – semteks, bacil antraksa, lokator za raketu na dronu i slično, dodati po volji. Drugim riječima, novinari su pored vješataca, postali i potencijalni teroristi. A u borbi protiv njih svako je sredstvo dozvoljeno, zar ne?

Kakvo je naravoučenije čitavog slučaja? Pod jedan – novinarima je najpametnije da šapuću, tiho hodaju i Vučića pitaju samo što on želi iz bezbjedne udaljenosti, lisicama vezni za cijev od radijatora; snimke i fotografije dostaviće im kasnije provjereni kadrovi, gosti ružičaste televizije. I pod dva – Srbija je jedna vrlo tužna i nesretna zemlja.