Nakon slovenačkog veta na nastavak pretpristupnih pregovora Hrvatske sa Evropskom unijom, u Briselu su se upalili svi alarmi. Prvo: niko nije očekivao da će Slovenija ići do kraja i da će ucenom i blokadom evropske integracije pritisnuti Hrvatsku da popusti u međudržavnom sporu nastalom oko teritorijalnih voda u Piranskom zalivu. Drugo: to nije samo lokalno pogranično prepucavanje, već sukob koji u pitanje dovodi čitav vozni red EU u 2009, izbornoj godini za Evropski parlament. I treće: ako se "već etablirani Evropejci" Slovenci i "civilizovani" Hrvati, koji su jednom nogom već u EU, tako divlje prepucavaju oko zapravo benignog teritorijalnog problema, kakav bi tek haos nastao kada bi države zapadnog Balkana bile prihvaćene u EU, a da prethodno nisu rešile sve preostale granične i druge sporove.

Najednom usred Brisela Slovenci demonstriraju svoj lokalni patriotizam na uštrb opštih interesa EU. I niko im ništa ne može pošto je Slovenija punopravni član elitne zajednice sa pravom veta. A iz Hrvatske, koja će to pre ili kasnije biti, odgovaraju da "neće svoju teritoriju da prodaju za članstvo u EU". Ovaj "mali balkanski rat u Briselu", kako su ovaj spor nazvale jedne austrijske novine, pokazao je svu slabost funkcionisanja EU zasnovanog na konsenzusu svih 27 članica. I nametnulo se novo pitanje: da li pored svih ostalih uslova kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji i ubuduće treba usloviti prethodnim rešavanjem svih pograničnih i drugih međusobnih problema država zainteresovanih za članstvo, kako bi se ovakve situacije izbegle? A time se pre svega misli na zapadni Balkan i redefinisanje pojma "dobrosusedski odnosi".

Slovenačko-hrvatski spor će se sigurno nekako rešiti, jer je pritisak Brisela i na jedne i na druge jednostavno prevelik, pošto je prijem Hrvatske u EU tehnički vezan za sprovođenje novog referenduma za ratifikaciju Lisabonskog ugovora u Irskoj. Irci moraju većinski da kažu "da", kako bi Lisabonski ugovor zaživeo, a bez toga i ovako i onako nema daljnjeg širenja EU, pa ni same Unije kako je sama sebe zamislila. Ustupak Ircima trebalo je da bude napravljen prilikom punopravnog članstva Hrvatske u EU do 2010. godine: šefovi država i vlada EU definisali su da se "protokolarne primedbe", tj. ustupci za Irsku – garancija neutralnosti, zabrana abortusa, porezi – tehnički ratifikuju prilikom pristupnih pregovora Hrvatske. U tom slučaju, posle ratifikacije Lisabonskog ugovora u Irskoj, ostale članice EU ne bi morale da formalno izmenjeni Reformski ugovor jedna po jedna ponovo ratifikuju. Sve to je slovenački veto Hrvatskoj doveo u pitanje. Kako ubediti Irce da krajem 2009. glasaju za Lisabonski ugovor, ako pristupni ugovor sa Hrvatskom sa sve posebnim pravima za Irsku nije u izgledu? Evropski parlament masivno kritikuje Sloveniju, a predsedavajuća EU Francuska zahteva bilateralno rešenje.

Posle kakvog-takvog kompromisa sa Slovenijom, Hrvatska će i sa nerešenim granicama sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom ući u EU i imati u odnosu na njih istu prednost i mehanizme pritiska, koje sada Slovenija ima u odnosu na Hrvatsku. A da li će Bosna i Srbija sa otvorenim graničnim problemima moći posle ovog cirkusa da pristupe EU, to je malo verovatno. Jer, kako je to rekla slovenačka poslanica u Evropskom parlamentu Ljudmila Novak, nakon pristupanja Hrvatske EU to neće više biti bilateralni problem Hrvatske sa Bosnom i Srbijom, već međunarodni problem budućih spoljnih granica EU-a.

To pre svega važi za Srbiju koja pored graničnog spora sa Hrvatskom duž Dunava liniju razdvajanja sa Kosovom posmatra kao administrativnu, dok je to za Prištinu i veliku većinu zemalja EU državna granica. Evropska administracija premorena sopstvenim problemima neće dozvoliti da se "mali balkanski ratovi" presele u Brisel. Pa ni Srbija sa ili zajedno sa Kosovom bez bilateralno regulisanih međusobnih odnosa. Pa ma koliko se nerado o tome u Srbiji govorilo, kako ne bi bio pomućen i ovako ne baš prevelik evropski entuzijazam.

U EU važi pravilo da kada je nešto važno za jednu članicu, sve druge moraju dotle da pregovaraju, dok se ne nađe neko rešenje. Ako se jedna zemlja inati, obustava pregovora, razgovora, natezanja i cenkanja nije moguća, dok jedna, a obično obe zavađene strane ne popuste. To strahovito usporava razvijanje EU. Činovnicima u Briselu se diže kosa na glavi pri samoj pomisli na punopravno članstvo Srbije – opet sa ili zajedno sa Kosovom, Bosne, Makedonije, Crne Gore i Albanije, sa svim njihovim dijametralno suprotnim regionalnim interesima, teritorijalnim pretenzijama, poslovičnom politikom inaćenja i bez ikakve predstave o tome da bi članstvo u EU trebalo da znači i sistemsko podređivanje lokalnih opštim evropskim interesima. Kao što su to slikovito demonstrirale Slovenija i Hrvatska.