Antifašizam i otklanjanje problema u odnosima sa susjedima hrvatski su prioriteti, kaže novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović na svojoj prvoj konferenciji za novinare održanoj ovotjednog ponedjeljka.

Josipović, pravnik – profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu (Krivično procesno i Međunarodno krivično pravo) – i kompozitor (s diplomom zagrebačke Muzičke akademije), u drugom krugu predsjedničkih izbora 10. januara porazio je aktualnog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića sa 60,26 u odnosu na 39,74 odsto glasova.

Josipović je Bandića pobijedio u svim hrvatskim regijama, osim u Županiji ličko-senjskoj; u Istri je dobio čak više od 80 odsto glasova, a Bandića je "potukao" čak i u Zagrebu, koji je prije samo godinu dana Bandića ponovo izabrao za svog gradonačelnika. Jedino gdje je Bandić u glasovima posve marginalizirao Ivu Josipovića jest susjedna država: u Bosni i Hercegovini (pogotovo Hercegovini) izlazak na izbore u drugom krugu je prvi krug (održan 27. decembra) nadmašio, u pojedinim mjestima, čak za 130 odsto, a Bandić je tamo dobio čak više od 92 odsto glasova. To ponovo otvara pitanje glasanja onih koji imaju hrvatsko državljanstvo, ali ne žive u Hrvatskoj i ne plaćaju porez državi koju tvrde da vole, ali taj će problem ipak ostati za rješavanje u budućnosti. Ispostavilo se, naime, da taj "rezervoar" glasova kojega je davnih devedesetih uspostavio još režim Franje Tuđmana i njegov HDZ više ne može presudno utjecati na ishode izbora u Hrvatskoj, čak niti zahvaljujući hiljadama mrtvih duša u biračkim spiskovima.

KAMPANJA: Sama kampanja je, po ocjeni većine analitičara, bila dosadna: u prvom krugu bilo je 12 kandidata, ali su 27. decembar samo neki sebi ubilježili kao relativni uspjeh. S izuzetkom Josipovića i Bandića, koji su ušli u drugi krug izbora, s jedne strane je ostao HDZ-ovac Andrija Hebrang (ostali desni kandidati – osim Nadana Vidoševića i bivšeg HDZ-ovog ministra Dragana Primorca bili su više na razini statističke greške), a s druge su bili Vesna Pusić i Damir Kajin; mnogi su nakon 10. januara rekli da Josipović nije bio njihov kandidat, bila je to Pusićka, ali eto… kad već nije ona pobjednica izbora, Josipović je bolji kandidat od Bandića.

Drugi krug je bio mnogo žešći, pogotovo kad je o Bandićevoj kampanji riječ: taj je vlasnik sporne biografije i silnih krivičnih prijava (nerealiziranih) udarao žestoko, lagao i podmetao, iskorištavao protivnikove greške. Tako je Ivo Josipović na predizbornom skupu u Rijeci (u kojoj je Bandić također skroz poražen) kazao da će "zacrveniti Hrvatsku", na što je Bandić odgovorio spotom u kojem je na TV ekranima najprije 30 sekundi stajala crvena boja, da bi onda krenulo plašenje naroda u nekoliko rečenica: te se vraćaju crveni, te se vraća "tamnica naroda" (u slobodnoj interpretaciji), te je jedino Milan Bandić spasitelj naroda. Usput, taj je predizborni spot zabranilo Državno izborno povjerenstvo (u prijevodu na srpski: RIK), ali zahvaljujući Jutjubu, vidio ga je svaki zainteresirani i kompjuterski pismeni građanin Hrvatske.

Bandić se u kampanji za predsjednika države ponašao jednako kao što se ponašao u kampanji za gradonačelnika prije godinu dana: u pratnji kamera trčao je po sljemenskim stazama, obilazio siromašne, polagao vijence u čarapama kad ga je klizavica ometala, ljubio vlastite i tuđe pse po ulicama i dvorištima… Pritom je – kao nezavisni kandidat, jer ga je SDP izbacio iz svojih redova zato što se kandidirao usprkos Josipovićevoj kandidaturi – tvrdio da je SDP sumnjiv i da je Josipović loš za Hrvatsku, jer dijeli građane ideološki i zemlju čini crveno-crnom, kao da upravo on – Bandić – nije od stručno-političkog radnika (završio je Fakultet političkih nauka u Zagrebu), upravo zahvaljujući Savezu komunista i potom SDP-u, dospio tamo gdje svaki Hercegovac dospjeti hoće: u Zagreb, pa još na gradonačelničko mjesto.

CRVENO I CRNO: Teško da bi i Josipović, da je kampanju mogao ponoviti, opet izjavio bilo što o crvenoj hrvatskoj boji, iako ga ta izjava na koncu nije koštala izbora. Na brojne Bandićeve provokacije on je odgovarao mirno i pristojno, ili se uopće na njih nije "primao", uporno govoreći o poštenju bez kojega Hrvatska nema budućnosti. Stop korupciji i stop nepoštenju, hoćemo situaciju u kojoj svaki građanin može živjeti od svog poštenoga rada i to je domoljublje (srpski: patriotizam), to je bila okosnica njegovog nastupa pred građanima. Kako konstatiraju ovih dana hrvatski mediji, veće obećanje od obećanog poštenja u Hrvatskoj nije mogao dati, sad je samo pitanje kako i koliko će to ostvariti.

U pobjedničkoj noći u Dom novinara u Zagrebu gotovo da se nije moglo ući odmah nakon zatvaranja birališta nakon 19 sati. Ima priča da je Izborni štab Ive Josipovića htio postizborno okupljanje prebaciti u neki veći prostor, ali da se ipak popustilo "dobroj karmi": odatle je, u dva navrata, 2000. i 2005. godine kao pobjednik na Pantovčak otišao Stjepan Mesić.

Da se pozabavimo likom i djelom novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, za kojega građani Hrvatske koji su za njega glasali u oba kruga, ali i oni koji su se za njega odlučili tek u drugom krugu, kažu da je pristojan čovjek koji će zemlju odvesti u Evropu i tamo ju dostojno zastupati. Sad se, naime, svode podaci, pa ispada da je Ivo Josipović najmlađi predsjednik dosad izabran u samostalnoj Hrvatskoj (i Franjo Tuđman i Stjepan Mesić u vrijeme svoga izbora imali su više od 60 godina). Rođen je 1957. godine i jedini je rođen u Zagrebu, gradu kojem teže baš oni koji ga nisu htjeli vidjeti kao predsjednika. Kad je o obrazovanju riječ, vodi u odnosu na svoje prethodnike: i profesor je (Bandić je u jednom trenutku rekao da Josipović "ništa nije radio, osim što je bio profesor") i glazbenik, i čovjek koji je u posljednjem krugu izgubio mogućnost da postane sudac Stalnog međunarodnog krivičnog suda, što je ogroman uspjeh za nekog tako mladog, iako kompetentnog. Uostalom, izgubio je u toj bici protiv današnjeg predsjednika tog suda. Jest da je bio član partije: u Savezu komunista od osamdesetih godina, potom je 1994. napustio SDP Ivice Račana zbog neslaganja sa stranačkom politikom, da bi se vratio u partijske redove 2003. godine, kad je SDP izgubio izbore od HDZ-a. U međuvremenu, bavio se pravnim statusom Hrvatske pred Haškim tribunalom, ali i Međunarodnim sudom pravde, pa je tako sudjelovao i u procesu predavanja hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije tom sudu.

OČEKIVANJA: Taj je detalj važan zbog budućnosti regije. Josipović je još u vrijeme kandidature, a potom i svoje kampanje, naglašavao važnost suradnje sa susjednim zemljama. Uostalom, davno je najavio da će njegov prioritetni zadatak biti da – ako bude izabran za predsjednika, a jest – okupiti lidere zemalja regije i da počne rješavanje međusobnih problema i otvorenih pitanja. Vjerojatno je zbog toga čestitka predsjednika Srbije Borisa Tadića stigla Josipoviću među prvima, iako su se hrvatski mediji na tu vijest oglušili; nije im se valjda činila značajnom. Novi se hrvatski predsjednik o problemu "tužbom na tužbu" hrvatsko-srpskih odnosa još, doduše, nije oglasio, ali već ova najava prioriteta daje nadu, kao i izjava koja je uslijedila dan nakon izbora, u ponedjeljak, da se nipošto neće miješati u državno pitanje Bosne i Hercegovine; jest da će Hrvatska s njim na čelu i dalje razumno pomagati svoje sunarodnjake u susjednoj državi, ali sve ostalo će građani te države, pa i bosanski Hrvati, rješavati u svojoj zemlji, susjednoj i prijateljskoj.

Ono što je, kako se čini, u samoj Hrvatskoj najvažnije – i ne bez ponosa građana koji su "umjesto tame izabrali svjetlo" – jest činjenica da je novi predsjednik države kulturan i pristojan (ma koliko ga neki nazivali "kuhanom nogom" ili "kuhanom lignjom"; i sam Josipović je u jednom intervjuu rekao: "Zamislite trenutak kad ja pobijedim na izborima, a novine idućega dana objave naslov: ‘Kuhana lignja novi predsjednik’"). Ta činjenica govori o sazrijevanju birača, koji su proteklih deset godina na čelnom mjestu svoje države imali Stjepana Mesića, koji, koliko god je možda i griješio u nekim situacijama, ostaje ličnošću koja je svojim djelovanjem Hrvatsku učinila puno boljom i manje antipatičnom državom od one koju je u naslijeđe ostavio Franjo Tuđman. Nije to tako daleko vrijeme, tek je deset godina od smrti tog autokrata prošlo, a više nitko ne govori o "očevima domovine" i sličnim budalaštinama.

Ivo Josipović zakletvu će položiti 18. februara. U zakletvi, koju je koncipirao spomenuti pokojni Tuđman, kaže se da predsjednik poštuje Ustav i da radi sve dobro za zemlju i njene građane, uz vapaj: "Tako mi Bog pomogao." Josipović, koji se izjasnio kao agnostik, kaže da nema problema da izgovori i tu rečenicu, jer su za njega glasali građani, među kojima je veliki broj (deklariranih) katolika.

Činjenica je i to da će prvi puta u samostalnoj Hrvatskoj uslijediti primopredaja predsjedničke funkcije: kad je Mesić 2000. godine izabran za predsjednika, Franjo Tuđman je već bio stanovnik zagrebačkog grada mrtvih, Mirogoja. Činjenica je i to da Hrvatska izborom većine svojih građana (iako su neki državljani htjeli drugačije) ide ka Evropi, birajući mirnog i pristojnog profesora i glazbenika na svoje čelo, kao da je riječ o nekoj Finskoj ili Danskoj. Činjenica je da su hrvatski birači za svog državnog lidera odabrali čovjeka kojem nitko ne može naći niti jednu rečenicu ili izjavu koja bi bila ksenofobična ili nacionalistička.

Sumnjičavi još govore da bi on bio idealan predsjednik Hrvatske za koju godinu, kad država – kako se njeni podanici nadaju – postane uljuđena i pravna, a ne ovako lopovska i prilično sramna. Birači na to, sve nadajući se boljem od onoga što jest, kažu: "Tako mu Bog (a i nama) pomogao."