Specijalno iz Pariza

Posljednji je put američki predsjednik Džordž Buš bio u Francuskoj za Memorial Day (30. maj) – dan kad se u Americi odaje počast vojnicima poginulim u svim ratovima koje je zemlja vodila u svojoj povijesti. Za tadašnjeg posjeta američkom vojnom groblju u normandijskom gradiću Colleville-sur-Mer, francuski je predsjednik Žak Širak izjavio kako se od 11. septembra "dvije zemlje zajednički bore protiv barbarskog terorizma", a Džordž Buš se odvažio na dalekovidnu prognozu izjavom kako "Sjedinjene Američke Države nemaju solidnijeg partnera od Francuske". Od tada nas dijele dvije godine i nekoliko poznatih događaja za masovno uništenje.

KOJIM SMEROM: Francuski će tjednik Courier Inetrnationale, februara 2003, prenijeti iz manje uglednog New York Posta sliku na kojoj vidimo Buša kako obilazi spomenuto američko groblje i tekst slijedeće sadržine: "Ti momci su dali svoje živote da bi spasili Francusku od tiranina zvanog Adolf Hitler. I danas, kada se drugi momci pripremaju za borbu i smrt da bi spasili svijet od drugog isto toliko čudovišnog tiranina, od Sadama Huseina, pitamo se gdje su Francuzi."

Taj primjer nejunačke i propagandističke historiografske proze po crti "hladnog altruističkog proračuna" dobro rezimira stanje odnosa između dviju atlantskih obala uoči 60. obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji, bar iz američkog ugla. Ovogodišnja pak Zlatna palma Kanskoga festivala dovoljno je jasna poruka kako se s francuske strane gleda na sadašnjeg stanara Bijele kuće.

U nedjelju 6. ovoga mjeseca, Buš je dakle ponovno na normandijskim plažama – čiji nazivi mu izgledaju čudno domaće: Utah, Omaha, Gold, Juno, Sword – i oči svijeta bit će uperene na gradić Aromanš, u departmanu Kalvados, gdje će se po podne održati središnja proslava operacije Overlord ( – gospodar, sizeren – nekad su nazivi operacija odgovarali stvarnim namjerama, a ne kao danas: "Sloboda za Irak"), ne bi li se iz susreta dvojice aktera proslave, Širaka i Buša, njihova rukovanja i stajanja jednog pored drugog, naslutilo u kom će se smjeru razvijati prekoatlantski odnosi.

KO DOLAZI PRVI PUT: Domaćin se pobrinuo učiniti sve bar kad su mjere sigurnosti u pitanju: devet tisuća vojnika, više od šest tisuća žandara i blizu dvije i pol tisuće policajaca razmješteno je u Normandiji, gdje će "dana D" biti opsadno stanje, a ratno zrakoplovstvo je izgradilo pravu privremenu vojnu bazu, s radarskim postrojenjima, bespilotnim letjelicama, helikopterima, avionima Mirage 2000, te projektilima Crotale… Zadatak ove armade je da čuva sigurnost 17 šefova država ili vlada, ali i oko šest tisuća gostiju, od toga više od tisuću veterana.

Uz američkog predsjednika Džordža Buša, britansku kraljicu Elizabetu II i premijera Tonija Blera, naći će se tu i norveški kralj Harald V, australski i novozelandski premijeri Džon Hauard i Helen Klark, belgijski kralj Albert II, generalni guverner Kanade Adrijan Klarkson i kanadski premijer Pol Martin, grčki predsjednik Konstantin Stefanopulos, nizozemska kraljica Beatris i premijer Jan Peter Balkenende, poljski predsjednik Aleksandar Kvašnjevski, ali i češki i slovački predsjednici: Vaclav Klaus i Ivan Gašparović (zašto oni – nije mi poznata uloga ovih dviju, od nedavno rastavljenih zemalja, u operaciji Overlord, ili po značajnijem Pokretu otpora – možda su tu da predstavljaju jugoslavenski partizanski pokret koji je ostao siroče?), i što je pravi kuriozum, prvi put će na ovakvoj vrsti komemoracije sudjelovati i jedan njemački kancelar te jedan ruski predsjednik.

Dosadašnji okrugli jubileji savezničkog iskrcavanja u Normandiji bili su svaki put prilika za procjenu stanja francusko-američkih odnosa, ali se ipak u tome izdvajaju dvije proslave: iz 1964. i 1984. godine.

Godine 1964. general je Šarl de Gol bojkotirao proslavu, sjećajući se valjda činjenice da su ga "Anglosaksonci" držali po strani od priprema za Najduži dan, i tek kad je ukrcavanje uveliko bilo počelo – no nepredviđena oluja u Kanalu malo je bila poremetila računice – Čerčil ga je primio u Portsmutu i obavijestio o početku operacije, kao i sam Dvajt Ajzenhauer, overlord samog Overlorda. Tada će britanski premijer, koji je za razliku od američkog predsjednika Ruzvelta gajio poštovanje prema De Golu, reći i znamenite riječi koje i dan-danas određuju britansku vanjskopolitičku doktrinu: "Znajte, generale, svaki put kad moramo birati između Evrope i Velike pučine, mi ćemo uvijek izabrati Pučinu. I svaki put kad budem morao birati između vas i Ruzvelta, ja ću izabrati Ruzvelta." Nekad je u politici bilo i veličine i iskrenosti.

UZAJAMNO ZAGORČAVANjE: Ruzvelt je uvijek sve radio što je bilo u njegovoj moći da šefu "slobodne Francuske" zagorča život: od imenovanja admirala Darlana, jednog od notornih višijevskih kolaboracionista, za visokog komesara u Africi nakon savezničkog iskrcavanja u Maroku i Alžiru, preko podrške generalu Henriju Žirodu i "glupog i bastardnog rješenja" (De Gol) o naizmjeničnom predsjedanju Francuskim komitetom za nacionalno oslobođenje, pa sve do namjere da poslijeratnom Francuskom saveznici ne upravljaju kao "oslobođenom", već kao "okupiranom zonom".

Godine 1984, prvi je socijalistički predsjednik Pete republike, koji je za godine rata bio dobio i visoko odličje Višijevske Francuske ("Francisku"), ugostio s velikom pompom Ronalda Regana i dao poseban naglasak slavljenju francusko-američkog savezništva. Fransoa Miteran je htio tako poslati jasnu poruku svjetskoj javnosti da je "Francuska na strani Amerike" – bilo je to na vrhuncu raketne krize na Starom kontinentu što je bila izazvana razmještanjem sovjetskih projektila srednjeg dometa SS-20 i podrškom koju je francuski predsjednik dao, godinu dana ranije, ideji njemačkog kancelara Helmuta Šmita da se kao protumjera instaliraju američki projektili Pershing II.

Deset godina kasnije, na prvoj proslavi nakon kraja hladnoga rata, zapaženo je bilo odsustvo njemačkog kancelara, što će biti "ispravljeno" mjesec dana kasnije, kad je Miteran pozvao Helmuta Kola da prisustvuje mimohodu na Elizejskim poljima u povodu francuskog Nacionalnog praznika, na kojem su sudjelovali i njemački vojnici iz sastava Eurokorpusa, tog zametka evropske obrane, koja je i ostala u toj embrionalnoj fazi.

PROMENA KARAKTERA: Ovogodišnje izdanje je po mnogo čemu osobito: francusko-američki odnosi nisu tako sjajni kao u vrijeme dviju prethodnih komemoracija – razlog je rat u Iraku i ono što predsjednik Širak eufemistički naziva "američkim unilateralizmom" – a prisustvo kancelara Gerharda Šredera stubokom mijenja karakter proslave, koja više nije skup "pobjednika", već i prilika da se očituje " evropsko bratstvo, da se pruži evropska ruka, kako bi se definitivno okrenula stranica sukoba", kako je to ocijenio glavni organizator ovogodišnje komemoracije Hamlaui Mekašera, francuski ministar za ratne veterane.

I dolazak Vladimira Putina je znakovit, jer je to ne samo priznanje odlučujuće uloge Crvene armije u pobjedi nad Trećim Rajhom, značenje koje je pod optikom hladnoga rata stalno bilo umanjivano, već i izraz promjene ruske (eks-sovjetske) historiografske pozicije koja "savezničkom iskrcavanju" nije pridavala veliko značenje.

Iako i neki od vodećih povjesničara Drugog svjetskog rata, poput Filipa Burina, u najnovijem broju mjesečnika L’Histoire, priznaju da je bitka za Normandiju bila, u usporedbi sa Staljingradskom ili Kurskom bitkom, tek malo veći "okršaj", ipak se ne može potcijeniti, ističe se sada i u Moskvi, značenje "savezničkog iskrcavanja" za oslobođenje zapadnog dijela kontinenta i njegov poslijeratni razvitak.

Ili, kako to kaže spomenuti povjesničar: "Zajedno s velikom sovjetskom ofanzivom koja je pokrenuta 22. juna 1944, uspjeh iskrcavanja značio je otpadništvo Finske, Rumunjske i Bugarske, udaljavanje neutralnih zemalja, kao što je Turska, primoravajući Vermaht na povlačenja s Balkana i iz velikog dijela istočne i srednje Evrope, s područja koja su imala značajne ekonomske resurse za proizvodnju naoružanja."

"Najduži dan" – i nakon 60. godina – ostaje tako veliki ulog prekoatlantskih odnosa: promjenljivi karakter komemoracije u funkciji je varijable koja se zove politika nacionalnog interesa. O tome će upravo raspravljati ovoga tjedna nekoliko veterana francuskih i američkih intelektualnih snaga. Jedan od najvećih zagovornika "vječnog francusko-američkog bratstva i jedinstva", zastupnik iz redova UMP-a, vladajućeg Saveza za narodni pokret, Pjer Leluš, organizira Tjedan slobode, koji kulminira kolokvijem na temu: "Francuska/USA: od američke (1776 ) i francuske revolucije (1789) do XXI stoljeća – Postoji li i dalje zajedništvo vrijednosti", dok će u jednoj od dvorana Nacionalne skupštine, uoči " fešte", ukrstiti svoje intelektualne mačeve jedan Robert Kagan, guru američkih neokonzervativaca i pisac neprobavljive proze o Evropi kao "mekoputnoj Veneri" i Americi kao "muževnom Marsu", zatim Ričard Has, predsjednik više nego moćnog Councila on Foreign Relations, Henri Kisindžer i Ričard Holbruk (ovi potonji zvuče poznato)… s nekolicinom odabranih francuskih ljutih istomišljenika: Žan-Klod Kazanova, urednik časopisa Commentaire, svima nama znani filozof Alen Finkelkraut, koji u Francuskoj zadnjih mjeseci na sve strane vidi "Kristalne noći" – u množini (!) i, na sreću, samo on – te Filip Rože, autor knjige o "francuskoj bolesti" koja se zove "antiamerikanizam". Nije samo jasno zašto neki mediji najavljuju ovu raspravu kao briljantnu.

Premijer Žan-Pjer Rafaren, za prošlotjednog posjeta Irskoj, nabacuje okvir u kojem će se odvijati očekivani francusko-američki susret: "Nećemo nikada zaboraviti ono što je američki narod učinio za Francusku i Evropu" u toku Drugog svjetskog rata, no, nastavio je francuski premijer: "Mi smo saveznici, i želimo da budemo saslušani kao partneri koji imaju vlastito stajalište."

Za iznošenje posebnog francuskog vanjskopolitičkog stajališta bit će i drugih prilika osim svečanosti u Normandiji, jer Širak i Buš će se tokom ovoga mjeseca sresti više puta: nakon Pariza i Aromanša, već u iduću subotu, Džordž Buš prima u Si Ajlandu, u američkoj državi Džordžiji, predsjednike država ili vlada Grupe-8, a na sam Vidovdan, i sutradan, ponovno je u Evropi, točnije u Istanbulu, gdje će, kao i predsjednik Širak, sudjelovati na samitu Sjevernoatlantskoga saveza.

Jedno je sigurno, za posjeta Francuskoj američki predsjednik neće imati ni vremena ni volje otići da pogleda film Majkla Mura Farenhajt 9/11, koji je osvojio ovogodišnju Zlatnu palmu na međunarodnom filmskom festivalu u Kanu, ali ne u normandijskom (Caen), već u provansalskom (Cannes) Kanu.