Specijalno za "Vreme" iz Podgorice

Mnogo je veliki ulog za njega i stranku kojoj pripada da bi, kartaški rečeno, lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović sa strane posmatrao vanredno dijeljenje uoči aprilskih, rezultatski ne baš izvjesnih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori. Pogotovo što su oni tek uvertira za vanredne parlamentarne izbore naredne godine.

Treba li tragati za jačim motivom koji je Đukanovića nakon godinu i po odmora, s kojeg se vraća kao uspješan biznismen, preporučio da, u uslovima vanredne ostavke premijera Željka Šturanovića zbog zdravstvenih razloga, preuzme "poslove od opšteg dobra", i peti put u političkoj karijeri dobije mandat za sastav vlade.

"Kao što sam više puta rekao, imam veoma ubjedljive razloge da promijenim odluku sa kojom sam upoznao crnogorsku javnost odmah nakon referenduma jer smo se, nažalost, sada suočili sa nekim vanrednim okolnostima. Osim ostavke premijera, vanredna okolnost je i mandat ove Vlade, koji zbog kompromisa sa Pokretom za promjene oko Ustava traje još godinu i po, a ostalo je puno posla koji se mora obaviti", obrazložio je Đukanović razloge koji su ga pred Glavnim odborom stranke preporučili kao "keca iz rukava".

VAŽAN ASPEKT: Uvažavajući okolnosti zbog kojih je Šturanović napustio premijersku poziciju, koju je naslijedio upravo od Đukanovića, pogotovo u svjetlu činjenice da je već nakon nekoliko mjeseci otkako je sastavio vladu javnost upoznao sa svojom bolešću, ipak se ne može prenebreći važan aspekt njegove ostavke.

Kao odgovoran čovjek, Šturanović je tajming svog povlačenja, koje je, iz medicinskih razloga bilo neizbježno, morao ravnati i prema interesima političke grupacije koja ga je kandidovala. A interes vlasti je da premijera, koji zbog bolesti ne može da obavlja funkciju, zamijeni drugim. I to prije izbora za predsjednika države.

Eventualnim porazom na predsjedničkim izborima, vladajuća koalicija, odnosno DPS, u periodu do vanrednih izbora koji treba da budu održani 2009. godine, vjerovatno ne bi izgubila premijersku stolicu. Ipak, teško bi išla kohabitacija: s opozicionim predsjednikom na čelu države koji bi predložio Đukanovića za mandatara(?), realnije je očekivati krizu koja bi ubrzala vanredne izbore.

Za DPS, stranku bez opozicionog iskustva – osim "incidentne" situacije 2002. godine kada su liberali uskratili podršku, odmetnuli se i na kratko napravili opozicionu vlast – sve mimo pobjede na predsjedničkim izborima značilo bi loš predznak, odnosno komplikovao poziciju pred vanredne parlamentarne izbore naredne godine.

Ovaj politički pragmatizam vratio je Đukanovića u premijersku fotelju. Vratio – bez obzira na to što je još mandatar, jer se pitanje konstituisanja vlade ne postavlja (nije izgubila podršku većine); ostalo je da vladajuća koalicija utanači izmjene i definiše neke ranije tačke sporenja: pitanje investiranja u energetski sektor, na primjer. Kao i da procijeni koliko je politički profitabilno uključiti još neku političku (manjinsku) strukturu u Vladu, upravo zbog podrške na predsjedničkim izborima.

Kao neprikosnoveni autoritet i lider, Đukanović je morao "lične interese" podrediti "partijskim". Mada je distanca tanka jer se nakon dugog trajanja u vlasti, po definiciji, ove dvije tačke – dodiruju. Posebno, ako čovjek u međuvremenu, u sferi preduzetništva napravi zavidne rezultate. Pa se Crna Gora prvi put nađe u poziciji da, kao Italija recimo, ima biznismena za premijera (mada su im putevi bili različiti), sa svim osjetljivim situacijama koje nosi (potencijalni) sukob interesa.

Zapravo, Đukanović je i prije godinu i po, kada je odstupio od pravila parlamentarne demokratije da kao primus najjače stranke preuzme mandatarsko mjesto, zadržao funkciju lidera DPS-a. Tim je "ostao tu", da bude kad "zaškripi".

Upravo škripi uoči predsjedničkih izbora. Povratak bivšeg premijera bio je samo pitanje opcije, odnosno državne funkcije. Baza ga je htjela vidjeti i kao predsjedničkog kandidata koji bi animirao podršku birača i obezbijedio da DPS lagano sačeka vanredne izbore za godinu i po, koji su plod ustavnog kompromisa sa opozicionim Pokretom za promjene.

VANREDNE OKOLNOSTI: Dilema da li će Šturanović moći da ostane na funkciji uticala je i na odlaganje sjednice Glavnog odbora vladajuće stranke u decembru na kojoj je trebalo da bude izabran predsjednički kandidat. Onda je početkom februara, nakon što je Šturanović podnio ostavku, DPS predložio za predsjedničkog kandidata Filipa Vujanovića, a Đukanovića za mandatara što će, nesporno, pozitivno uticati na posustali birački duh.

Stratezi iz vlasti svjesni su da nakon referenduma, kada je stavljena tačka na priču o državnoj zajednici, nije tako lako animirati birače da glasaju masovno, posebno ne za Filipa Vujanovića, koji nema Đukanovićevu harizmu. Vujanović je izabran prije pet godina, ali je tada trebalo mijenjati izborni zakon, ukinuti cenzus izlaznosti da bi uspio drugi krug tadašnjih predsjedničkih izbora.

Apstrahujući, na čas, analize o motivima povratka Đukanovića, koji mu se pripisuju – između ostalog, sa političke scene dolaze i tvrdnje da je došao "da prizna Kosovo", "da završi što je započeo" i da "odradi posao za energetske lobije" – Đukanović je potvrdio da je on, koji je "malo duže" stajao na brdu, očuvao politički refleks i osjećaj da prepozna situaciju u kojoj je vrag odnio šalu.

Bez namjere da se prethodna stilska figura prenese na čitav tekst, iz DPS vizure stvari mogu da krenu po đavolu ako se, recimo, dočepa predsjedničke funkcije. Posljednja ispitivanja javnog mnjenja, koja nisu uzimala u obzir povratak Đukanovića, kazivala su da bi Medojević bio kadar u drugom krugu da pobijedi Vujanovića.

To su iz te stranke sami nagovijestili: Medojevićev Pokret za promjene (PZP), glavni kritičar vladine politike, naročito privatizacione, osporio je legitimitet Vujanoviću da, u trenutku kada su raspisani izbori, povjeri mandat Đukanoviću. Veoma čitljiva politička poruka, iako nema ustavno utemeljenje, glasi: ako mi pobijedimo na izborima, odnosno Nebojša Medojević, zar DPS očekuje da on predloži Đukanovića za mandatara. Znajući za međusobne animozitete, realnije je očekivati da bi, u toj varijanti, Medojević zakomplikovao stvari, i tako pokušao da povrati opozicione birače koji mu ne praštaju što je činio kvorum za usvajanje prvog ustava nezavisne Crne Gore.

Iako bi, prema nepisanim pravilima, eventualni Medojević, kao engleska kraljica, bio vezanih ruku, pa bi trebalo da predloži za mandatara primusa najjače vladajuće stranke, praksa je često daleko od teorije, a zapadni Balkan ipak nije Ujedinjeno Kraljevstvo…