Svet

Predlog za prevođenje i redefiniciju javnih politika

foto: ap

Došlo je doba megapretnji

Nurijel Rubini (na slici)je bio među retkima koji su predvideli svetsku kreditnu i finansijsku krizu iz 2008. godine. Iako je o tome govorio javno, niko ga nije shvatao ozbiljno. Sada nešto slično govori u knjizi Megapretnje. Da li će ga ovog puta neko shvatiti ozbiljno? Pretnje su globalnog karaktera, što znači da mogu da pogode celu planetu. Kakve javne politike treba da vodi Srbija da bi izbegla ili smanjila njihove štetne posledice

Nurijel Rubini (1958) američki je finansijski ekonomista i profesor na Šternovoj školi biznisa na Univerzitetu Njujork. Turskog je porekla, rođen u Istanbulu.

Godine 2010. objavio je knjigu Crisis Economics (nikad prevedena na srpski) u kojoj je objasnio uzroke kreditne i finansijske krize iz 2008. godine. Ovo nije bila naknadna pamet. Pre toga, Rubini je tokom 2006. godine javno govorio o uzrocima krize za CNBC, “Vol strit džurnal”, te na konferenciji koju je organizovao MMF. U tim nastupima je eksplicitno tvrdio da Američka centralna banka vodi pogrešnu monetarnu politiku, koja će dovesti do krize. Zbog svega toga Rubini je dobio nadimak “Dr Propast”.

Prošle godine, Rubini je objavio još jednu “zlokobnu” knjigu pod kratkim nazivom Megapretnje (MegaThreats. Ten Dangerous Trends That Imperil Our Future, And How to Survive Them. New York: Hachette Book Group, 2022). Ovoga puta daje širi pregled geopolitičke i ekonomske situacije na svetskom nivou sa ciljem da pokaže šta su glavni politički i ekonomski rizici u sledećih par decenija.

Rubinijeva analiza je specifična i unikatna ne samo zato što pokriva veliki broj oblasti (ukupno deset), već zato što pokazuje kako su pretnje iz različitih oblasti povezane, tj. kako utiču jedna na drugu. Ovakve studije su retke i komplikovane, jer zahtevaju znanja iz ekonomskih i političkih nauka (uključujući i međunarodne odnose). Rubini analizira različite pretnje – gomilanje javnog i privatnog duga, stagflaciju, starenje populacije, deglobalizaciju, klimatske promene i geopolitičke sukobe – ilustrujući njihovu međusobnu povezanost i objašnjavajući kako jedna pogoršava drugu. Ton knjige je naglašeno pesimističan, a izgledi sumorni.

MAJKA SVIH PRETNJI

Prva grupa pretnji može se, uslovno govoreći, svesti na ekonomske. Majka svih pretnji je, po Rubiniju, akumulacija globalnog javnog i privatnog duga. Dok je sedamdesetih godina iznosio 100 odsto globalnog BDP-a, krajem devedesetih godina globalni dug se popeo na 220 odsto, danas na 350 odsto. U razvijenim zemljama iznosi 400, a u Kini 330 odsto.

Neprekidan rast ovog duga i njegova visina ima značajne reperkusije na kapacitet javne politike da svojim instrumentima reši ekonomske probleme. Što je javni dug veći, ograničenja su veća, a javna politika nemoćnija. A najvažniji ekonomski problem današnjice po Rubiniju jeste – stagflacija. Ovo je retka, ali opasna pojava koja podrazumeva istovremenu stagnaciju privrednog rasta, gubitak poslova, ali i visoku inflaciju. Ekonomisti je ne vole jer protivreči mejnstrim shvatanju, izraženo kroz tzv. Filipsovu krivu, da visoka inflacija podstiče zapošljavanje i privredni rast.

Savremena svetska stagflacija drugačija je od one iz 1970-ih, kada je bila podstaknuta naftnim šokovima. Danas je ona rezultat kombinacije faktora kao što su starenje populacije, labavost monetarne i fiskalne politike, ogromnog nivoa duga i niza agregatnih šokova u snabdevanju, koji su znatno podigli troškove proizvodnje (pandemija, rat u Ukrajini, kineska politika nultog kovida itd.).

Današnja stagflacija je, drugim rečima, proizvod loše sreće i nemoćne (a često i pogrešne) javne politike. Da bi se izborile sa stagflacijom iz 1970-ih, centralne banke mogle su da podignu kamatne stope, što je na kraju svelo inflaciju na jednocifrenu. Tada je, međutim, javni dug na svetskom nivou bio nekoliko puta manji nego danas, pa je takva mera bila izvodljiva. Danas to, zbog visine javnog duga, nije moguće. Bilo koje značajno povećanje kamatnih stopa dodatno bi produbilo krizu duga.

RASTUĆI TROŠKOVI PROIZVODNJE

POČETAK SEZONE RATOVA: Rusko-ukrajinski sukobfoto: ap

Poseban aspekat stagflacije, koji vezuje ruke centralnim bankama, svetskim vladama i javnoj politici jesu povećani troškovi proizvodnje. Oni su povezani sa više trendova, koji na srednji rok dodatno komplikuju stvari. Radi se o procesima deglobalizacije, sve starijoj populaciji, restrikciji migracija, globalnom zagrevanju, razdvajanju Kine i SAD u dva globalna sistema i rastu globalnih nejednakosti.

Razmotrimo najpre tri najvažnija trenda: porast nejednakosti, sukob Kine i SAD i globalno zagrevanje. Ova tri trenda su važna jer državama nameću veću javnu potrošnju, što u kontekstu visokog duga i stagflacije loš trend uvećava rizik od privrednog sloma.

Posle napada Rusije na Ukrajinu započela je nova sezona oružanih sukoba širom sveta. Dva su se već desila, a napad Kine na Tajvan čini se da je pitanje vremena. Ovo je samo jedan aspekat globalne fragmentacije, koju predvode Kina i SAD. Ona se preliva i na druga globalna pitanja kao što su globalna bezbednost, finansijski sistem, pandemija, trgovina i klimatske promene. Pitanje bezbednosti unutar ovog globalnog sukoba, koje Rubini naziva novim hladnim ratom, dolazi na prvo mesto. Rubini odnos Kine i SAD analizira kroz tzv. Tukididovu zamku – ona nastaje kada rastuća sila preti da zameni postojeću veliku silu. Ali i pre nego što dođe do oružanog sukoba, posledice sukoba već stvaraju sve jasniju podelu globalne privrede na dva dela, što dodatno utiče na trgovinsku politiku, uvećanje troškova proizvodnje, te geopolitičko svrstavanje kao pripremu za budući vojni sukob. Svrstavanje na jednu ili drugu stranu je neizbežno, a države će morati da troše više na bezbednost i odbranu. Borba protiv inflacije fiskalnom i monetarnom politikom u ovim uslovima biće sve teža.

PRODUBLJIVANJE NEJEDNAKOSTI

Globalizacija i neoliberalna ekonomska politika iz ranih osamdesetih godina, koje su se tokom devedesetih proširile na Istočnu Evropu, nastavile su da produbljuju globalnu nejednakost u dohotku i bogatstvu sa značajnim razlikama unutar i između zemalja. “Izveštaj o svetskoj nejednakosti” za 2022. godinu ističe da najbogatijih 10 odsto svetske populacije sada zarađuje 52 odsto svetskog dohotka, dok najsiromašnija polovina populacije zarađuje samo 8,5 odsto. Globalna nejednakost u bogatstvu je još izraženija, jer najsiromašnija polovina svetske populacije poseduje samo 2 odsto ukupnog bogatstva, dok gornjih 10 odsto poseduje neverovatnih 76 odsto celokupnog bogatstva. Ovi trendovi će se samo pogoršati – radna snaga gubiće radna mesta, AI i automatizacija će pogodovati onima koji su već bogati. Jedan način da se ublaže ovi trendovi jeste da države uvedu univerzalni zagarantovani lični dohodak, koji mnogi budžeti ne mogu da podnesu.

Nejednakosti se produbljuju i politikom zaštite čovekove sredine. Postoje značajne nejednakosti u emisijama ugljen-dioksida na globalnom nivou. Deset odsto najvećih zagađivača odgovorno je za gotovo 50 odsto ukupnog zagađenja, dok donjih 50 odsto proizvodi samo 12 odsto ukupnog zagađenja. Ovo ističe nejednaku raspodelu emisija ugljen-dioksida i njene implikacije na klimatske promene. Ako smanjenje zagađenja raspodelite na sve stanovnike podjednako, najviše će platiti najsiromašniji.

Ovo nije kraj problemima koje stvara globalno zagrevanje. Da bi se problem rešio, biće neophodna ogromna ulaganja u tranziciju ka drugim vrstama goriva. Po Rubiniju je ova borba posebno problematična (i verovatno bez šansi da se dobije u postojećim uslovima), jer u nekim zemljama veliki deo populacije ne veruje da klimatske promene uopšte postoje, dok je starija populacija, zbog kraćeg životnog horizonta, manje zainteresovana za borbu protiv globalnog zagrevanja. Konačno, odbijanje smanjenja ima svoje moralno opravdanje. U smanjenju zagađenja glavnu reč vode razvijene zemlje. Pošto su se razvile u prethodna dva veka i dobro zagadile životnu sredinu, one sada zahtevaju od zemalja koje se tek razvijaju da smanje nivo zagađenja.

Bez obzira na sve to, svetski uticajne vlade nastavljaju sa borbom protiv globalnog zagrevanja. To značajno diže troškove proizvodnje i produbljuje ekonomske nejednakosti, ali ne dovodi do blagovremenih i opipljivih rezultata, čime se povećavaju frustracija i uzajamno optuživanje za “smrt planete”.

SVE STARIJA POPULACIJA

Poseban problem rastućih troškova za javne finansije predstavlja “demografska tempirana bomba”, koja proističe iz starenja populacije, tj. sve većeg broja penzionera i sve manjeg broja radnika. Penzioni i zdravstveni sistemi postaju finansijski neodrživi zbog povećanja broja penzionera u poređenju sa radnom populacijom. Kao jedno moguće rešenje Rubini vidi podršku spoljnim migrantima, čiji se priliv u Evropu i SAD povećao od 2015. godine. Priliv stranih radnika može pozitivno uticati na javne finansije u smislu obezbeđenja prihoda za penzione i zdravstvene fondove iz kojih se finansira sve starija populacija. Imigranti često zauzimaju vitalne uloge u privredi, doprinose inovacijama i pokreću nove poslove, što može dovesti do stvaranja radnih mesta i ekonomske ekspanzije. Politika prihvatanja migranata, razume se, ima i svoje rizike: kod desnih stranaka stvara otpor i protivljenje, a kod socijalnih službi pritisak na socijalne beneficije na koje u tom slučaju migranti imaju pravo. Ako je suditi po migracionim politikama dva poslednja američka predsednika, te rastu desnice u Zapadnoj Evropi, nova migraciona politika ima malo šansi za uspeh.

ŠTA DA RADI SRBIJA?

Kako ove pretnje pogađaju manje zemlje kao što je Srbija? Kako smo već rekli, njih je, zbog globalnog karaktera, nemoguće izbeći. Može li Srbija da drugačijim javnim politikama ublaži negativne posledice ovih pretnji? Srbija od početka pandemije vodi sličnu monetarnu i fiskalnu politiku koja je velikim delom doprinela globalnoj stagflaciji. Obe politike su labave (potrošnja je velika). Javni dug se za poslednjih 11 godina uvećao za 11 milijardi evra. Samo za kamate Srbija godišnje plaća 1,5 milijardi evra. Ovo su značajna sredstva koja sprečavaju javne politike da se posvete drugim urgentnim pitanjima kao što su socijalna politika (uključujući zaštitu penzionera), politika zaštite čovekove sredine, zdravstvena politika itd. Dodatno, zbog čestih prevremenih izbora (u proseku na svake dve i po godine u poslednjih 11 godina) vlada se često odlučuje za jednokratne mere u ovim politikama, što može da podrazumeva visoku javnu potrošnju, ali bez dovoljno dugoročnih efekata. Promene na tržištu rada koje su se desile u poslednjih 11 godina jesu delimično smanjile neke fiskalne terete. Broj nezaposlenih u Srbiji se smanjio, ali su prednost dobili slabo plaćeni i nekvalitetni poslovi. Iako je broj zaposlenih porastao, a srazmer zaposleni : penzioneri sada iznosi otprilike 2 : 3 (na svaka dva penzionera dolaze tri zaposlena), ovo je i dalje nepovoljan srazmer za penzioni sistem, što se potvrđuje neprekidnim jednokratnim izdacima iz budžeta za penzionere. Kako je pokazao “Izveštaj o ljudskom razvoju” iz 2022, Srbija ima šansu za rešenje ovog problema novom politikom upravljanja migracijama. Mere povećanja nataliteta možda neće biti dovoljne. Da bi se povećao broj stanovnika i nove radne snage, Srbija bi mogla da razvije nove politike upravljanja unutrašnjim migracijama, uključujući i politiku useljavanja. Na ovim stvarima se trenutno malo radi. Unutrašnje migracije se uglavnom svode na iseljavanje u velike gradove (a trebalo bi obrnuto), povratnici iz inostranstva samo privremeno ostaju u Srbiji (pa se kasnije opet vraćaju u zemlje iseljenja), dok stranih migranata takođe nema, ali ne zato što njihovo zaposlenje sprečavaju desničari i populisti, već zato što se takvi migranti uglavnom ne zadržavaju u Srbiji.

(klik za uvećanje)

Rastući troškovi proizvodnje koji su prouzrokovani pandemijom, ratom u Ukrajini nisu zaobišli ni Srbiju, a pred njom predstoje identični izazovi o kojima Rubini govori na globalnom nivou. Srbija se suočava sa rastućim troškovima za odbranu, socijalnu zaštitu i zaštitu čovekove okoline. Kao i na svetskom nivou, Srbija je već pokazala za šta se odlučila. Kako vidimo iz grafikona 1, budžetska potrošnja za odbranu i unutrašnje poslove raste brže od troškova za, recimo, socijalnu politiku.

U 2023. godini Srbija se odrekla četiri milijarde dinara taksi za zagađenje, koje je ostavila na raspolaganju korporativnom sektoru. Za socijalne potrebe se u budžetu za 2024. godinu predviđa povećanja od 1,6 odsto u odnosu na prethodnu godinu u okolnostima u kojima se predviđa inflacija oko 8 odsto na godišnjem nivou. Socijalna politika je u Srbiji očigledno izgubila prioritet koji bi, uzimajući u obzir trend produbljivanja nejednakosti, trebalo da ima.

U kontekstu globalnog sukoba SAD i Kine, novog hladnog rata i fragmentacije svetske privrede i geopolitičkog prostora, značajni problemi za Srbiju mogu da proizađu iz pokušaja da balansira između suprotstavljenih strana. Ovu politiku trećeg puta je uspešno posle Drugog svetskog rata vodila socijalistička Jugoslavija jer je bila socijalistička, te je njena nesvrstanost bila zanimljiva obema stranama hladnoratovskog sukoba. Kakvu prednost ima današnja Srbija, koja zauzima duplo manju teritoriju i ima tri puta manje stanovnika od bivše Jugoslavije, a istovremeno je opterećena posebnim pitanjima (status Kosova), koja mora da reši mimo ovog globalnog sukoba, da bi verovala da u 21. veku može da igra istu takvu ulogu? U međunarodnim forumima Srbija se sve više označava kao faktor nestabilnosti, koji u kontekstu evropske politike podrške stabilokratijama može da ima negativan uticaj na trajnost trenutne vlade u Beogradu pod uslovim da nastavi sa politikom nesvrstavanja.

Iz istog broja

Izbori u Holandiji

Krstaški pohod holandskog Trampa

Ingrid Gerkama

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu