Ništa se u Hrvatskoj dramatičnoga neće dogoditi: traženi generali otputovat će, dobrovoljno ili uz prisilu, u Hag, Ivica Račan smijenit će ministre koji su ionako sporni u svjetlu buduće rekonstrukcije Vlade (ministar znanosti Hrvoje Kraljević), a HSLS – s obzirom na ionako tegobno koaliranje sa ideološki dalekim SDP-om – može i u opoziciju.

Ukratko, tresla se brda – rodio se miš!

U najkraćem, desilo se ovo: prošlotjedna posjeta Karle del Ponte Zagrebu napokon je u javnost izvukla dvije tajne optužnice koje hrvatska vlada u rukama ima već više od dva mjeseca. Nije se imalo kud, valjalo je tu činjenicu priznati. Nakon sastančenja SDP-u koalicijskog HSLS-a, Dražen Budiša, čovjek koji svoje političke poraze voli zaogrtati "moralnim pobjedništvom", izjavio je da njegova stranka ne pristaje na izručenje hrvatskih državljana Hagu "po komandnoj odgovornosti". Odmah potom uslijedile su ostavke HDZ-ovih ministara, spomenutog Kraljevića, ministra obrane Joze Radoša i potpredsjednika Vlade Gorana Granića (četvrti ministar, prometni, Alojz Tušek ostavku nije podnio). I tu, međutim, nije bilo jedinstva. Goran Granić, naime, jest podnio ostavku, ali je glasao "za" izručenje i sva je prilika da premijer Ivica Račan njegovu ostavku neće prihvatiti.

GLASANJE O POVERENJU: Slijedi – ali tek 15. srpnja – sjednica Sabora na kojoj će se glasati o povjerenju Račanovoj vladi. Bez obzira na Račanovu izjavu da je opstanak ove vlade manje važan od dalekosežnosti odluke o suradnji s Hagom po sudbinu države, Račan može relativno mirno spavati idućeg tjedna. Naime, vladajuća koalicija će opstati, osim ako premijer ne odluči drugačije. Prebrajanje zastupničkih glasova pokazalo je da Vlada, čak i bez potpore sva 23 zastupnika HSLS-a u Saboru, može računati i na više od 80 ruku, uz podršku Istrana, manjinskih predstavnika i stranaka nekadašnje "četvorke". A treba joj 76!

Protivnici izručenja su, osim HSLS-a, stranke desnice (HSP i Hrvatska čista stranka prava, te "kršćanski demokrati"), predvođene HDZ-om te Demokratskim centrom, odmetnutim krilom od, na izborima poraženog, HDZ-a. Upravo oni, dakle, koji su, dok je "tata" bio živ, na njegovu želju i zahtjev, donijeli Ustavni zakon o suradnji Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom (26. travnja 1996). Nije da i sam Račan nije pokušao stvari zataškati, pa je nakon dobijanja optužnica njegov kabinet zatražio da Tužilaštvo povuče neke optužbe i kvalifikacije o "domovinskom ratu", ali je neumoljiva Karla del Ponte mrtvo-hladno izjavila: "Optužnice ne mogu biti promijenjene jer su pravni dokumenti, koje je potvrdio i potpisao sudac Tribunala, a na suđenjima će biti utvrđeno da li su te optužbe opravdane".

Valja znati da je taj Račanov postupak bio posve neutemeljen: po Ustavnom zakonu, naime, Vlada nije ovlaštena da ulazi u meritum optužnice, već samo da se pobrine da inicira i dovede kraju postupak protiv onih koje Hag traži.

SPAJANJE NESPOJIVOG: Kad je o HSLS-u riječ, najbolje je to opisala Đurđa Adlešić, "šefica" saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost. Izlazeći sa sastanka partijskih mozgova, izjavila je: "Mi naprosto nismo mogli protiv sebe!" Ta stranka koja pokušava spojiti nespojivo – socijalno i liberalno – nakon izbora u siječnju 2000 – zauzela je desne pozicije na kojima je dotad bio neprikosnoven HDZ, u kojima mu se povremeno pridružuje SDP-ova perjanica Zdravko Tomac, pa i sam Račan s vlastitim "izletima" u nacionalnu retoriku. Neslaganje s mnogim potezima Vlade nije novijeg datuma, traje to od koalicijskih početaka, pa neki analitičari u Hrvatskoj ocjenjuju da je sve ovo što se zbiva Budišin pokušaj da relativno bezbolno, kao: zbog razloga nacionalnih, izađe iz tog "neprincipijelnog zagrljaja" s Račanovom strankom. Pitanje je kako će se Budiša i njegovi postaviti u konačnici i da li će reterirati i naći neki kompromis, jer činjenica da su posljednji, nedavni lokalni izbori pokazali da je ta stranka izgubila mnogo od nekadašnje privlačnosti za birače.

Ono najvažnije u svemu jest da se još javno ne zna tko su generali traženi, u ovoj "pošiljci", od Haga. Govori se o dvojici, Anti Gotovini i Rahimu Ademiju. Ademi je već potpisao hašku punomoć poznatom zagrebačkom odvjetniku Čedi Prodanoviću te najavio da će se, u slučaju da je doista on lik jedne zapečaćene optužnice, bez ikakvih otpora zaputiti u Hag. Drugi general, Ante Gotovina, bivši legionar pristigao u Hrvatsku sa "Šuškovom ergelom" početkom devedesetih, nestao je netragom. Novinari obilaze njegovu kuću u Pakoštanima od koje ih rastjeruju generalov brat i supruga, pukovnica Dunja Zloić, a načelnik općine Pakoštane, stanoviti Milivoj Kurtov, katastrofično predviđa da bi hapšenje Gotovine moglo dovesti do "zatvorenih cesta, prosvjeda ili, ne daj Bože, što gore!". Kurtov se u nedjelju s Gotovinom i čuo telefonom, pa javnosti prenosi da je "general na sigurnom".

OPET BLOKADE: Na tom su tragu i ostali "stožeri za zaštitu digniteta" rata i sudionika rata. Kao i u ranijim slučajevima, prijete balvanima, blokadama cesta i "miniranjem" turističke sezone. Među "dignitetlijama" je, dakako, i Tuđman junior, Miroslav Tuđman koji se valjda još uvijek nada da će na vladalački tron zasjesti da bi nastavio tamo gdje je "tata" stao.

Račanu, ipak, valja u nečemu skinuti kapu: pokazao je da ipak umije biti odlučan u odsudnom času. Odsudan čas jest! Sve vrijeme svog stolovanja u Banskim dvorima previše je povlađivao desnici, njegova stranka je zajedno s ostalima proglasila "svetost rata", njegov Zdravko Tomac i dalje priča da "nema usporedbe srpskih i navodnih hrvatskih zločina"… Pitanje je da li bi se njegovo odlučno "da" izručenju dvojice generala Tribunalu uopće čulo da nedavno tamo nije otputovao i Slobodan Milošević. Nakon Pritvorenika broj 39, naime, otpao je i posljednji argument hrvatske politike da je nepravda suditi "hrvatskim zločincima" dok je Balkanski Krvnik i dalje na slobodi. Sreća da je Njegov šegrt na vrijeme umro!