Jedan od lidera crnogorske opozicije, bivši dugogodišnji najbliži saradnik Mila Đukanovića i predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić u razgovoru za "Vreme" kaže da je Crna Gora u stanju duboke političke krize i žrtva "fašistoidne kampanje" nekih beogradskih medija. Krivokapić kaže da je uspio da ga i nakon osamnaest godina u vlasti sa Đukanovićem, ni njegovi najveći kritičari ne optužuju za kriminal.

Tvrdi da nije antisrbin, za šta je često optuživan. Kaže da navodni "državni udar" na dan izbora u Crnoj Gori nije ništa novo jer je zemlja "u stanju permanentnog državnog udara".

"VREME": Šta je pozadina tog navodnog državnog udara na dan izbora u oktobru i kome je na kraju to donijelo najviše koristi?

RANKO KRIVOKAPIĆ: Sva ta situacija oko "državnog udara" pokazala je kako funkcionišu institucije u Crnoj Gori. Da li može neko zamisliti državu u kojoj se navodno priprema, po riječima predsjednika Crne Gore, "najveće krvoproliće nakon Drugog svjetskog rata", a da o tome najviše državne adrese ne znaju ništa. Premijer tvrdi na izborni dan da je upravo tada saznao iz medija da se priprema njegovo hapšenje ili čak likvidacija. Ministar odbrane nema pojma o tome da teroristi spremaju krvavi pir i zauzimanje vojnih kasarni. Ministar unutrašnjih poslova takođe ništa ne zna. Ne saziva se najviše ustavno tijelo Savjet za odbranu i bezbjednost, koje se inače sazivalo zbog elementarnih nepogoda, niti Vlada raspravlja o tome.

Imamo na sceni Specijalnog tužioca nakon čijih istupa se ne smanjuje broj otvorenih pitanja, naprotiv. I na kraju imamo već napisanu premijerovu optužnicu i presudu kojima svakodnevno maše njegova, uglavnom uvezena i najamnička, propaganda koja kao u ratnim devedesetim najavljuje konačan obračun sa izdajnicima, a to su svi koji ne pripadaju DPS interesnom koncernu. Dakle, svi iz opozicije bez izuzetka, kritički mediji, civilni sektor, antirežimski intelektualci…

SDP ne prejudicira činjenice u vezi sa samim slučajem, već očekujemo od Tužilaštva da ovu stvar vodi na način koji će zavrijediti veće povjerenje javnosti i, što je najvažnije, vodeći računa da ne bude zloupotrebljavano za bilo čiju dnevnopolitičku korist. Mi ohrabrujemo institucije da dođu do pravno kvalitetnog i brzog epiloga kako bi Crna Gora izašla iz stanja permanentnog državnog udara. To stanje najviše odgovara poznatim smutljivcima i lovcima u mutnom koji su i političku karijeru izgradili, a i svoje ogromno materijalno bogatstvo stekli u sličnom hajkačkom ambijentu i ratno-švercerskim vremenima zločina. Oduvijek vladaju po okupacionom modelu – zavadi pa vladaj. Svejedno je da li su ratovali sa Miloševićem za Veliku Srbiju ili za nezavisnu Crnu Goru. Motiv je uvijek bio bogaćenje, a razni državni oblici samo sredstvo. Zato su i potrošili tri, a pripremaju uništenje i četvrtog državnog oblika. Uništili su Titovu Jugoslaviju, Miloševićevu SRJ, Srbiju i Crnu Goru i sada vrše poharu nezavisne Crne Gore.

I šta sada planira opozicija?

Opozicija, posebno pet stranaka – demokrate, SDP, DEMOS, SNP, URA redovno koordiniraju svoje aktivnosti i već je prezentiran javnosti izvještaj o izbornom danu – danu državnog udara 16. oktobra. SDP će tražiti demokratski izlaz iz duboke političke krize koji podrazumijeva ponavljanje izbora u primjerenom roku. Tom cilju opozicija treba da prilagodi svoje aktivnosti koje moraju biti dobro osmišljene i organizovane tako da ne ostavi prostor DPS-u da iz tog procesa izađe jači, kao što je bio slučaj sa protestima Demokratskog fronta. Moramo biti oprezni jer su pojedinci iz DPS-a spremni da brane vlast po svaku cijenu. Uvjereni smo da će nakon skore finalizacije članstva Crne Gore u NATO, demokratski procesi biti ubrzani i da će se otvoriti prostor za ponovljene izbore.

Koji bi mogli biti razlozi za Đukanovićevo povlačenje sa državne funkcije?

U demokratskom političkom sistemu to se smatra prevarom birača, posebno ako se ima u vidu da je Đukanović gotovo sam vodio kampanju.

Našim partnerima iz EU i NATO je više nego jasno da sistem vladanja koji personifikuje Đukanović ne može da izdrži provjeru elementarnih demokratskih standarda koje baštine te dvije organizacije. S druge strane, ne vjerujem da Đukanović ima namjeru da dopusti da bude razvlašćen već će sa rezervnog partijskog položaja nastaviti faktički da vlada. U Crnoj Gori ista partija vlada 40 plus 28 godina. Titova Crna Gora trajala je 35 godina, a Milova će skoro trideset. Nikada nije došlo do mirne promjene vlasti. Institucije uglavnom funkcionišu kao partijski zarobljeni sistemi pa nepostojanje jasne linije između partije i države omogućava Đukanoviću da vlada bez parlamentarne kontrole. Da ne pominjem i druge uslužne elemente takve vladavine poput brojnih sivih zona, tajkunskih krugova i medijskih fabrika laži predvođenih fašisoidnim Pinkom i "Informerom" koji pod direktnom kontrolom predsjednika DPS-a do nepodnošljivosti politički truju i kulturološki zagađuju crnogorsku društvenu scenu.

Koliko je stabilna Vlada Duška Markovića, bivšeg šefa tajne službe?

Jasno je da Vlada formirana nakon izbora održanih u danu objavljenog državnog udara ne može dugo trajati. U okolnostima ovako duboke političke krize sasvim je očigledno da je ova vlada privremeno stanje. Ključno pitanje je da li će neko u DPS-u, nakon što se okonča atmosfera državnog udara i sezona lova na izdajnike, biti dovoljno mudar da to shvati i u skladu sa tim povlači političke poteze.

SDP će u saradnji sa evroatlantskim partnerima i opozicijom raditi na tome da se nađe demokratski izlaz dogovorom koji polazi od osnovnog zahtjeva za ponavljanje izbora u razumnom roku.

Da li se kajete zbog nekih odluka ili postupaka za osamnaest godina koliko je SDP bio u koaliciji sa Đukanovićem? Kritikovani ste da ne možete biti "stvarna opozicija" nakon toliko godina u savezu sa Đukanovićem.

Uporedite Crnu Goru 1998. koja je služila Miloševiću, ratovala sa komšijama i zapadnim svijetom kada smo ušli u vlast sa današnjom, i naš uspjeh će biti očigledan. Crna Gora je tada bila u politici ratnih zločina i razaranja, a danas je nova članica NATO-a i kandidat za EU. SDP je jedina partija u Skupštini Crne Gore koja je ostvarila strateške osnivačke ciljeve – građansku, nezavisnu, evroatlantsku Crnu Goru

Ako se prisjetite pozicija tadašnje opozicije, biće vam jasno da sa drugima nijesmo mogli okrenuti zemlju ka Zapadu, vratiti nezavisnost, usvojiti građanski ustav i osigurati evroatlantski put. Sve vrijeme smo ukazivali na zloupotrebe DPS-a, koji svih 27 godina vlast doživljava kao plijen, a mnoge smo sa opozicijom i zaustavili. Prije nekoliko godina sam u londonskom "Ekonomistu" najavio da ćemo napustiti vladu kada dobijemo pozivnicu za NATO i to smo i uradili. Usuđujem se reći da niko sa manje procenata podrške nije uradio više za svoju zemlju od SDP-a. Nakon osamnaest godina u vlasti ni naši najveći kritičari ne optužuju nas da smo se kriminalizovali tokom boravka u vlasti, što nije čest slučaj na Balkanu.

U dijelu javnosti u Crnoj Gori, ali i Srbiji, često ste optuživani za antisrpske stavove i navodni progon sveštenika Srpske pravoslavne crkve.

Devedesetih i kasnije sam kritikovao neprimjereno miješanje vjerskih institucija u politiku, posebno služenje ratnoj politici, kao što danas krajnje neprimjerenim smatram nagrađivanje medijskih sluga vlasti koji sprovode progon slobodnomislećih ljudi. Kao što sam kritikovan kada sam bio na braniku građanskog društva i prava Crne Gore da odlučuje o svojoj sudbini, bio sam i podržavan od istih sveštenika, na primjer mitropolita Amfilohija, kada sam, kao u slučaju Tare, branio prirodno bogatstvo Crne Gore.

Antisrbi su oni koji rade na štetu Srbije, kao što su anticrnogorci oni koji štete Crnoj Gori, kako god se nacionalno izjašnjavali. U konačnom, politika koju sam zagovarao dobila je potvrdu vremena. A politika kojoj sam se tada protivio najviše je štete nanijela Srbiji i ta politika je suštinski "antisrpska". Negdje sam se našalio sa Borisom Tadićem da sam više doprinio borbi Srbije za demokratiju protiv Miloševića nego on. Od okupljanja sa Novakom Kilibardom srpske opozicije 1996. u prostorijama Građanskog saveza do lobiranja na molbu Zorana Đinđića po ambasadama u Beogradu poslije Dejtonskog sporazuma da prihvate opoziciju, a ne Miloševića kao "garanta mira". Mislim da sam prvi Crnogorac koji je govorio sa sprata Demokratske stranke 1996.

Kako danas vidite odnose Srbije i Crne Gore? Šta se to promjenilo u odnosima političkih elita nakon dolaska naprednjaka na vlast u Srbiji?

Odnosi su naizgled bolji nego ranije, ali je ključno pitanje na čemu se zasniva poboljšanje odnosa. Potreba dobrih odnosa dvije države je veoma važno pitanje i ne smije zavisiti od trenutnih privatnih relacija njihovih čelnih ljudi. Plašim se da je upravo to ovdje slučaj.

Ima mnogo percepcija odnosa na liniji Đukanović–Vučić, a posebno je uvriježena ona o Vučićevom dolasku na vlast zahvaljujući podršci Đukanovića. Često se pominje i spona u liku Stanka Subotića, koji se u dijelu crnogorske javnosti doživljava kao neko ko igra ulogu saveznog premijera u novim crnogorsko-srpskim okolnostima. U Crnoj Gori, u medijskoj sferi, dominacija najprljavijih beogradskih medija, koje je inače utemeljio Milošević, veća je nego u njegovo doba.