Svet

Balkanski timovi na svetskom kupu

RADOST U ČETVRTFINALU: Hrvatska:Brazil 4:2

foto: ap

Hrvatska zaustavljena u polufinalu

Težak poraz od Argentine nije promenio činjenicu da je Hrvatska, jedina od svih država sa Balkana, u poslednjih nekoliko decenija izrasla u fudbalsku velesilu

Reprezentacija Hrvatske eliminisala je u četvrfinalu Svetskog kupa u Kataru Brazil (1:1, penalima 4:2), najvećeg favorita za osvajanje titule, i time potvrdila status fudbalske sile koja se drugi put uzastopno, a treći put u dosadašnjih šest nastupa plasirala u polufinale Mundijala. Reputaciju prvoklasne fudbalske nacije potvrdili su u prethodne tri decenije i pobedama u takmičarskim utakmicama nad svim velikim reprezentacijama – Nemačkom, Italijom, Engleskom, Francuskom, Španijom, Argentinom i Holandijom, a pre neki dan su tom impozantnom spisku dodali i Brazil. Doduše, tek nakon izvođenja penala, pa se zvanično vodi nerešeni ishod, ali ponudili bi Brazilci sve prethodne pobede nad Hrvatskom u grupnim fazama Mundijala i prijateljskim utakmicama za pobedu prošle subote u Dohi. Pomenutu činjenicu o Hrvatskoj kao prvoklasnoj fudbalskoj velesili ne menja ni težak poraz od Argentine u polufinalu. U ovom meču Argentinci su pokazali da su u ozbiljnom pohodu na Boginju, poslednju koju Mesi može da osvoji.

Kada se ovaj tekst pojavi u štampi, znaće se i rezultat drugog polufinalnog para koji čine aktuelni svetski šampion Francuska i najveće iznenađenje prvenstva Maroko, koji je u grupnoj fazi pobedio Belgiju, a potom izbacio sa Mundijala još dva favorita za visoki plasman – Španiju (0:0, penalima 3:0) i Portugal (1:0). Sada su im ambicije, opravdano, da budu prva reprezentacija van Evrope i Južne Amerike koja se plasirala u finale. Opet, branioci titule izgledaju najmoćnije – lako su u osmini finala savladali Poljsku (3:1), a u četvrfinalu nikad bolju Englesku (2:1) i nakon ispadanja Brazila zauzeli su sami poziciju prvog favorita za osvajanje titule. Ali, videli smo da je moguće sa pozicije autsajdera pobediti Nemačku, Španiju i Portugal, i na kraju krajeva iz trke za titulu izbaciti Brazil, koji je nakon sjajne pobede u osmini finala nad Južnom Korejom (4:1) delovao nepobedivo.

JEDINSTVENI

Novu tugu najtrofejnijoj fudbalskoj reprezentaciji donela je reprezentacija Hrvatske, dodavši tako svojoj kolekciji “skalpova velikih” još taj jedan koji je nedostajao – brazilski. Jedna mala zemlja, sa manje od četiri miliona stanovnika, postala je za tri decenije postojanja fudbalska sila u svetskim razmerama i taj fenomen je već godinama tema mnogih tekstova, ne samo sportskih.

Ovdašnji komentatori i analitičari se pre svega pitaju kako je Hrvatska tako uspešna u fudbalu, a Srbija nije, iako je mnogo toga tamo i ovde slično, naročito lošeg. Na primer, i hrvatska fudbalska liga je među slabijim u Evropi, opterećena kriminalom i korupcijom, nameštaljkama i protežiranjem jednog ili dva kluba, talentovani fudbaleri se prodaju u inostranstvu neprekidno, često uz afere i policijske istrage, mutni tipovi se motaju oko saveza, klubova i igrača, a sve je začinjeno prizemnom estetikom i zatrovano ultranacionalizmom.

Ali, Hrvatska je bila treća u svetu 1998, druga pre četiri godine i sada je po treći put bila u polufinalu Mundijala, a od sedam mogućih plasirala se na šest Mundijala, dok je za to vreme Srbija, kao i Srbija i Crna Gora, tj. SR Jugoslavija, uspela samo jednom da prođe grupnu fazu i ispadne u osmini finala (1998) u pet mundijalskih nastupa. Iako Hrvatska nije bila ni približno uspešna na Evropskim prvenstvima kao na Svetskim, i u tom poređenju je mnogo bolja od Srbije: plasirala se na šest od sedam i zabeležila po dva plasmana u četvrtfinale i osminu finala, dok je Srbija imala samo jedno učešće, kao SR Jugoslavija 2000. i ušla u četvrtfinale.

Biće da, ipak, nije sve slično, počev od činjenice da su hrvatski selektori uvek imali veći izbor kvalitetnih igrača, naročito u poslednjih deset godina, što je osnovni preduslov za dobar sastav, a još jedna značajna razlika je odnos igrača prema državnom timu, selektoru i zajedništvu, koji debelo preteže na stranu Hrvatske, što se pokazuje i ovih dana. Oni definitivno imaju kult reprezentacije.

Uz to je, uprkos svemu, Hrvatski nogometni savez ozbiljnija i utemeljenija organizacija od Fudbalskog saveza Srbije: na primer, od 1992. godine FSS je promenio 19 selektora, a da nijedan nije povezao dva kvalifikaciona ciklusa, dok je HNS u tri decenije imenovao 13, od kojih su se Miroslav Ćiro Blažević i Slaven Bilić zadržali šest godina, a i aktuelni selektor Zlatko Dalić ulazi u šestu godinu i potrajaće još na klupi, sva je prilika.

Razliku pravi i Dinamo, koji je u prethodne dve decenije postao rasadnik fudbalera visoke klase, među pet najvećih u Evropi. Klub je uzurpirao domaće prvenstvo, čak je i splitski Hajduk nemoćan da parira u poslednje dve decenije, ali je često u grupnoj fazi Lige šampiona i Lige Evrope, gde na velikoj sceni izlaže svoje talente za prodaju. Kako se tim menja svake godine, ne uspevaju dalje od grupe, ali to im i nije osnovni cilj. Tako je od kada je sve utemeljio dugogodišnji gazda Dinama Zdravko Mamić, koji je već četiri godine nedostupan Hrvatskoj koja ga traži da odleži šest i po godina zbog izvlačenja novca iz kluba i štete koju je napravio državi, i taj slučaj pokazuje koliko je sličnog između fudbalskog Zagreba i fudbalskog Beograda, a opet različitog.

U Kataru je među 26 reprezentativaca Srbije bio samo jedan igrač iz domaćeg prvenstva, mladi Strahinja Eraković iz Crvene zvezde, dok je u hrvatskom timu bilo šest “domaćih igrača”, od koji su trojica zablistala u utakmici sa Brazilom – Mislav Oršić i Bruno Petković doneli su izjednačenje, a golman Dominik Livaković pobedu nakon penala, a svi oni igraju u Dinamu. Rezultati potvrđuju da skauti HNS-a i klubova mnogo bolje rade na terenu iako imaju skoro duplo manju populacionu bazu; činjenica je i da je tamo, ipak, manji upliv smutljivaca u sistem, a i fakat je da se radi o bogatijoj i uređenijoj zemlji.

No, potpuno su Hrvatska i Srbija slične po ekcesima ultradesničarskih navijača a i po nacionalističkoj histeri koja prati reprezentaciju, s tim što ona očigledno ne deluje štetno po rezultate hrvatskih fudbalera. I oni sami su izborom proustaškog pevača Marka Perkovića Tompsona da im uveliča slavlje nakon vicešampionske svetske titule bacili senku na sjajan rezultat u Rusiji i sve druge podvige, no to je za neki drugi tekst.

ISTORIJA USPEHA

NEJMAROVE SUZE: Poraz Brazilafoto: ap

Hrvatska je mnogo bolje od Srbije valorizovala svoju polovinu “čileanaca” – igrača mlade reprezentacije Jugoslavije koji su se okitili svetskom titulom 1987. godine – osvojivši sa njima peto mesto na Evropskom prvenstvu 1996. i treće na Svetskom 1998. godine, dok su se prvaci sveta iz Srbije i Crne Gore u kasnijoj karijeri morali zadovoljiti klupskim uspesima u evropskim klubovima.

Nakon proglašenja nezavisnosti 1991. godine i Hrvatski nogometni savez je primljen u FIFU i UEFU, ali je tek 1994. godine reprezentacija odigrala prvu takmičarsku utakmicu, u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, pod vođstvom selektora Blaževića. Na startu je ubeležena pobeda nad Estonijom 2:0, a onda je u novembru te godine pala pred Hrvatskom prva svetska fudbalska sila – u Palermu je pobeđena Italija 2:1 (jedina selektorska utakmica čuvenog trenera Hajduka i Ajaksa Tomislava Ivića, koji je menjao kažnjenog Blaževića), i bilo je jasno svima da je na veliku scenu stupila moćna reprezentacija.

Na prvo veliko takmičenje Hrvatska je otišla kao prvoplasirana u kvalifikacionoj grupi i tamo u Engleskoj je u grupnoj fazi savladala branioca titule Dansku 3:0, uz velemajstorski gol Davora Šukera, a u četvrtfinalu je zaustavljena od Nemačke (1:2), kasnijeg osvajača titule. Ta generacija Šukera, Zvonimira Bobana, Roberta Jarnija, Roberta Prosinečkog, Davora Štimca i drugih, svoj je zenit imala na Svetskom prvenstvu u Francuskoj dve godine kasnije, gde je u četvrtfinalu savladan još jedan fudbalski velikan – Nemačka (3:0), i tu će vam utakmicu mnogi sportski novinari i fudbalski navijači iz Hrvatske navesti kao najveću i najznačajniju pobedu u kratkoj istoriji hrvatske reprezentacije, jer je otvorila vrata za sve kasnije pobede i dobre plasmane. Prva prilika za finale Hrvatskoj se izmakla, poraženi su od domaćina (1:2), koji je potom osvojio titulu, a ostaje žal što je ispušteno vođstvo nakon dve greške koje je iskoristio Lilijan Tiram i postigao dva gola, ispostaviće se jedina dva gola u 142 reprezentativna nastupa! U borbi za treće mesto hrvatska momčad je potvrdila visok nivo i srušila još jednu znamenitu fudbalsku reprezentaciju – Holandiju (3:2).

Usledile su godine slabijih rezultata, ako se tako mogu nazvati plasmani na Mundijale 2002. i 2006. i na Evropsko prvenstvo 2004. godine i završetak takmičenja u grupnoj fazi, a Hrvatska ponovo skreće pažnju na sebe nakon imenovanja Slavena Bilića za selektora 2006. godine. Njegov mandat nije krunisan ulaskom u samu završnicu velikih takmičenja, ali je kroz kvalifikacije za EURO 2008. i na samom prvenstvu predvodio tim do velikih pobeda: u Londonu je pobeđena Engleska (3:2) i onemogućena da se plasira na prvenstvo, a na prvenstvu je u grupi savladana Nemačka (2:1), kasnije vicešampion, i uz nju domaćin Austrija i Poljska, da bi potom u četvrtfinalu došao nesrećni poraz na penale od Turske i kraj sna o medalji na Evropskom prvenstvu.

Propustila je Hrvatska Mundijal u Južnoj Africi 2010. godine, a potom je na Evropskom prvenstvu 2012. i Svetskom 2014. završavala takmičenje u grupi. No, pre osam godina u Brazilu naziralo se da će “kockasti”, kako ih zovu zbog crveno-bele šahovnice na dresovima, ponovo ući u red najboljih reprezentacija. Na Evropskom prvenstvu 2016. u Francuskoj u grupi je savladan branilac titule Španija (2:1), a Hrvatska je nezasluženo u osmini finala, nakon produšetaka, ispala od Portugala (0:1), koji se kasnije ovenčao evropskom titulom.

A sve je došlo na naplatu pre četiri godine u Rusiji kada je Hrvatska, predvođena najboljim igračem tog prvenstva Lukom Modrićem, nadmoćno osvojila prvo mesto u grupi sa tri pobede, od kojih je jedna gorepomenuta nad Argentinom, a potom su nakon produžetaka i penala izbačene Danska (1:1) i Rusija (2:2), pa u polufinalu nakon produžetaka Engleska (2:1), i tek je u velikom finalu poklekla pred Francuskom (2:4). Osvojeno je drugo mesto i Hrvatska je ušla u red velikana, 13 reprezentacija koje su igrale u finalima Mundijala.

Nakon toga ubedljivo je osiguran plasman na Evropsko prvenstvo, koje je zbog pandemije igrano prošle godine, ali su Modrić i ekipa zaustavljeni u osmini finala, nakon spektakularne utakmice sa Španijom (3:5). Svoju reputaciju su dokazali i u poslednjem ciklusu Lige nacija osvojivši prvo mesto u grupi sa Francuskom, Danskom i Austrijom i očekuje ih finalni turnir četiri najbolje ekipe narednog leta. Taj uspeh kao da je naslutio nove velike domete Hrvatske na Mundijalu.

POTVRDA KLASE

Kao i pre četiri godine, hrvatski igrači su pokazali veliku borbenost, kompaktnost i staloženost, takođe su dobro zatvarali sve prilaze svom golu (do polufinala sa Argentinom su primili svega tri gola u pet utakmica, dve sa produžecima), ali nisu igrali krajnje defanzivno, već su se uspešno branili od napadačke linije, a posebno je važna uloga srednjeg reda, možda i najboljeg na svetu koji čini triling – Luka Modrić, Marcelo Brozović i Mateo Kovačić, i uz njih višenamenski i vanserijski igrač Ivan Perišić. Ekipa se uspešno brani posedom lopte, a nabrojani majstori igre mogu da prevagnu u tome čak i duelu sa Brazilcima – 51 naspram 49 u postocima u korist Hrvatske. Zatim, odbrana Hrvatske je za svaki respekt, a ovo prvenstvo je potvrdilo talenat Joške Gvardiola (21), koji je podigao svoju cenu do neslućenih visina i govori se da mu je Mančester Siti spreman dati 100 miliona evra da dođe iz Lajpciga. Svoje velike kvalitete pokazao je i igrač Seltika, desni bek Josip Juranović. I na kraju, a može i na početku, poslednja brana između stativa, golman Dominik Livaković, koji je poput Danijela Subašića pre četiri godine, zahvaljujući odbranama tokom igre, a naročito penala, postao junak nacije.

Dok je generacija iz Francuske 1998. godine bila među najefikasnijim timovima na prvenstvu, a i pre i posle toga se odlikovala efikasnošću, sadašnji sastav nije reskirao i jurišao na gol protivnika, naročito onih sa višim rejtingom. Pored visoke tehničke potkovanosti odlikuje ih i staloženost, koja se očigledno prenosi sa iskusnih na mlađe igrače, a tome svedoči činjenica da otkako je Dalić selektor, Hrvatska nije u regularnom delu izgubila nijednu utakmicu na velikim turnirima sve do Argentine u Kataru, i uz to je sustigla Nemačku u broju vezanih pobeda na penale (četiri) na Mundijalima. Izmorili su naizgled neumorne Japance u osmini finala i dokrajčili ih penalima, a otupili su u najvećoj meri naizgled nezaustavljiv napad Brazila i učinili ih prvi put nesigurnim i nervoznim, što se videlo pri izvođenju penala. Argentina je ipak u ovom trenutku bila preveliki zalogaj.

Dolaskom za selektora dotad za fudbalski svet anonimnog Dalića, Hrvatska je u fudbalu naređala pobeda i uspeha kao malo koja zemlja i sada se on i njegov rad takođe navode kao nešto što jako preteže u njihovu korist u odnosu na Srbiju: kada je Brazil poveo 1:0 na kraju prvog produžetka, Dalić je emitovao smirenost i očigledno je smišljao kako da odgovori u poslednjih 15 minuta, dok je Dragan Stojković Piksi, na primer, izgledao kao čovek u predinfarktnom stanju i van stroja nakon što je Kamerun stigao prednost Srbije od 3:1, a slično je bilo i pri kraju utakmice sa Švajcarskom.

Uspeh u Kataru pravi još veću razliku između komšija, a ona se ogleda i u finansijskoj dobiti, jer dok je FSS za plasman i igre reprezentacije u grupnoj fazi zaradio devet miliona evra, Hrvatski nogometni savez je plasmanom u polufinale već inkasirao najmanje 24 miliona evra.

Iz istog broja

Rat u Ukrajini

Ruski i ukrajinski saveznici

Aleksandar Radić

Mađarska i EU

Veto ili pare

Bogdan Petrović

Državni udar u Nemačkoj

Opasno ludi ili ludo opasni

Nemanja Rujević

Mundijal u Kataru 2022.

Pustinjski vetar

Uroš Đurić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu