Andrej Plenković i Aleksandar Vučić iskoristili su epidemiološku situaciju da stvore dojam kako kontroliraju opasni virus, a taj im je zdravstveni okvir pružio kulisu za stvaranje osjećaja sigurnosti i povjerenja kod onih koje su iznevjerili u svakom mogućem smislu. Mala izlaznost u Hrvatskoj i Srbiji najbolja im je poruka što narod misli o njima. Kaže to za "Vreme" Katarina Peović, znanstvenica, docentica na kulturalnim studijima Filozofskog fakulteta u Rijeci. Katarina Peović je i predsjednica Radničke fronte koja je sa zeleno-lijevom koalicijom "Možemo" nova zvijezda na političkoj sceni u Hrvatskoj. Zastupa ideju demokratskog socijalizma i najavljuje borbu za radnička prava, te snažan obračun u Saboru s hrvatskom desničarskom politikom.

"VREME": Platforma "Možemo" sastavljena od šest stranaka zeleno–lijeve koalicije je osvojila sedam mandata. Koliko je važno što je Hrvatska politička scena dobila jaku lijevu opciju?

KATARINA PEOVIĆ: Ovo je po prvi puta u novijoj Hrvatskoj da je prava ljevica ušla u Sabor. Smatram to izuzetno važnim jer su se do sada na narodnu većinu pozivali razni desni ekstremisti i teoretičari zavjere. Nije bilo političke snage koja bi obespravljenoj većini pomogla u političkoj artikulaciji borbe. Desni populisti i teoretičari zavjere su samo nominalno stajali uz narod, jedni su držali ruku na srcu dok su drugu zavlačili u džepove obespravljene većine, a teoretičari zavjere predstavljaju izraz ne samo pogrešne već i krajnje iracionalne artikulacije problema.

Hoće li "Možemo" uspjeti uspostaviti ravnotežu na političkoj sceni te svojim stavovima biti protuteža desnih opcija koje sve više dominiraju u Hrvatskoj?

Situacija je kompleksna – s jedne strane, sreća je da rigidna desnica predstavljena s Domovinskim pokretom nije došla u mogućnost da sastavlja vladu – HDZ ih za sada ne treba. S druge strane, ta rigidna desnica samo je "izdanak" postojećeg HDZ-a – vodeći čovjek Domovinskog pokreta Miroslav Škoro čak se dva puta učlanjivao u HDZ. Može se očekivati da će dio zastupnika DP-a prijeći prije ili kasnije u HDZ i tako im osigurati još sigurniju većinu. Ekstremna desnica radi na zabrani pobačaja, retradicionalizaciji društva, ugrožavanju prava nacionalnih manjina, podrivanju prava LGBTQ+ osoba, radi na reviziji prošlosti i revitalizaciji ustaškog pokreta, istovremeno zagovarajući desne ekonomske politike koje dovode do daljnjeg obespravljivanja većine.

Tzv. svjetonazorske politike, koje uvijek u društvu izazivaju sukobe i debate tu su samo kako bi prikrile ekonomske interese jedne privilegirane manjine koja kroz DP pokušava doći do pozicija moći. To je do te mjere očito, da se čak ne skrivaju imena bogataša iz menadžmenta tvrtke Peveks koji sudjeluju u Škorinoj kampanji. Škoro je često sam djelovao kao statist u tuđem kazalištu zagovarajući rigidne desne ideje, koje mu služe promociji stranke i mobiliziranju novih naivnih ostrašćenih birača.

Godinama se na hrvatskoj političkoj sceni pojavljuju tzv. treće opcije koje naprave sporadičan uspjeh na izborima, ali se kasnije ugase i nestanu. Po čemu ste vi drugačija i mislite da možete "razbiti" duopol HDZ–a i SDP–a?

Nikada se do sada nije pojavila treća opcija koja adresira sistemske i polit-ekonomske uzroke obespravljenosti većine i beskompromisno zagovara njihovo prevladavanje. Autentična ljevica ima dugu tradiciju političke borbe – bez ljevice ne bismo imali osmosatno radno vrijeme, dječji rad se ne bi ukidao, ne bismo imali porodiljni dopust, pravo na plaćeni godišnji odmor i niz drugih danas podrazumijevanih prava. Ono što nas odvaja od drugih je fokus na polit-ekonomske i klasne uzroke materijalne deprivacije društvene većine.

Vjerujete li da Plenković može izvući državu iz ekonomske krize koja se najavljuje na jesen i za koju Vi tvrdite da će se prelomiti preko leđa radnika?

Vlada Andreja Plenkovića sigurno ne može izvući državu iz ekonomske krize, a to joj nije niti cilj. Vladajući teže što duže zadržati status kvo bez obzira na materijalne uvijete života većine. Mjere koje je Plenkovićeva vlada poduzimala u korona krizi pokazuju na čijoj je on strani – pomoć su dijelili vlasnicima poduzeća koje su prošle godine imale više stotina milijuna dobita, a oduzimalo se osobama s invaliditetom. Nakon izbora otkriveno je da su neke od tvrtki koje su dobivale pomoć, jer navodno nisu mogle isplatiti plaće radnicima, uplaćivale donacije HDZ-u. Sada je premijer najavio poreznu reformu koja će najviše pogodovati onima s bruto plaćama iznad 30.000 kuna. Također će smanjivati porez na kapital, koja je među najnižima u EU. PDV – regresivni porez koji više opterećuje one lošijeg dohodovnog statusa – posljednji će se smanjivati i to u nejasnoj budućnosti. To su potezi koji štite bogate. Istovremeno, premijer traži nacionalni konsenzus oko navodno neophodnih "bolnih rezova". Od nas ga neće dobiti.

Uspjeh platforme Možemo najvidljiviji je u Zagrebu i urbanim sredinama. Je li glas za Vas buđenje mladih, urbanih ljudi, možete li pokrenuti društvo da se odmakne od vrijednosti i politika koje dominiraju od početka devedesetih godina?

Zeleno-lijeva koalicija šest stranaka sve više je vidljiva diljem Hrvatske iako je krenula iz Zagreba gdje smo kao koalicija 2017. prvi puta ušli u gradsku skupštinu. Naša je zadaća obraćati se obespravljenoj radnoj većini u svakom kutku zemlje. Da bismo se odmaknuli od mitologija politike začete devedesetih godina i "tuđmanizma", ljevica mora zadobiti povjerenje koje je izgubila neoliberalnim politikama onih koji su se nazivali ljevicom, prije svega SDP-a i njegovih satelita.

Kako komentirate da su Plenković u Hrvatskoj i Aleksandar Vučić u Srbiji napravili izbore po sličnom modelu?

I jedan i drugi su iskoristili epidemiološku situaciju da stvore dojam kako kontroliraju opasni virus – taj im je zdravstveni okvir pružio kulisu za stvaranje osjećaja sigurnosti i povjerenja kod onih koje su iznevjerili u svakom mogućem smislu. No, mala izlaznost u Hrvatskoj, ali i u Srbiji također je poruka vladajućima. Kod nas je HDZ zapravo postigao najlošiji rezultat u povijesti iako se u broju mandata to ne reflektira.

Kako će se pandemija odraziti na ekonomije malih i slabih država poput Hrvatske ili Srbije?

Već sada neke tvornice, poput Megglea, najavljuju odlazak iz Hrvatske, sele svoje pogone u Srbiju i BIH gdje imaju još nižu cijenu rada i gdje ne moraju zadovoljiti evropske ekološke standarde, što im pojeftinjuje proizvodnju. Ova kriza će još više produbiti nejednakost između bogatih i siromašnih zemalja EU i onih koje su u pretpristupnim pregovorima za ulazak u EU. Zajedničko djelovanje i ekonomska suradnja zemalja u regiji mogla bi nas sve zajedno dovesti u bolju poziciju u odnosu na bogate zemlje evropskog centra, no naši vladajući političari "igraju" u tuđu korist.

Kako komentirate da je u vrijeme pandemije ogroman broj mladih ljudi u Srbiji izašao na ulicu da se buni protiv sistema koje nameće vladajući SNS?

Zabrana kretanja i osjećaj izmanipuliranosti preko epidemiološke situacije izazvao je revolt mladih u Srbiji. Nažalost, kod vas nema jake ljevice da taj revolt artikulira na pravi način. Ovo je trenutak kada nam je svima ljevica potrebna više nego ikad – da protumači razloge nezadovoljstva obespravljene većine – zabrana kretanja i manipulacija informacijama samo su kap koja je prelila čašu mnogima.

Jesu li hrvatski intelektualci pasivniji ili ne žele izaći iz svoje zone komfora ili se u Hrvatskoj živi bolje, nego je to u Srbiji pa nema potrebe za prosvjedima i borbom na ulici za pojedine vrijednosti i interese?

Prošle godine su se i kod nas dešavali veliki prosvjedi koje su organizirali nastavnici i nastavnice, medicinske sestre i tehničari i drugi radnici i radnice koji su se osjetili zapostavljenima i na čijim se leđima samo par mjeseci kasnije prelomila korona kriza, u kojoj su pokazali koliko vrijede i da su nezamjenjivi. Prije par mjeseci bilo je nezamislivo da se ljevica nađe u ovakvoj situaciji iako akteri lijevih stranaka godinama pa i desetljećima predano rade na obrani radničkih prava, prava manjina. To su stvari koje ne možemo predvidjeti. Istina je da je u Srbiji pobuna "glasnija" nego u Hrvatskoj, no koliko pratim, u Srbiji su nositelji pobune još uvijek vrlo heterogeni s raznim, nekad i nespojivim interesima.

Što je dobro u ovakvom tranzicijskom kapitalizma kakav vlada u našim zemljama, a što je bilo bolje u socijalizmu? Jesu li Vaše ideja realne i ostvarive u zadanim političkim okvirima ili su utopijske?

Ako je promovirati ideje socijalne pravednosti, jednakosti i solidarnosti nazadno – onda imamo problem. Zagovarali smo progresivno oporezivanje one manjine u Hrvatskoj koja na računima drži čak više od 40 odsto štednje. To smatramo samo jedinim od niza zahtjevnijih poteza koji bi nas doveli u situaciju da se teret krize ravnomjerno raspodjeli, a onda i da korijenito promijenimo stvari prema viziji društva u kojem bi jurnjavu za profitom zamijenila briga za društvenu većinu – osiguravanje temeljnih potreba i demokratsko odlučivanje o tome što, kako i za koga proizvodimo.

Socijalizam – onaj jugoslavenski treba promatrati kritički – kako bismo iz njega naučili o greškama koje ne treba činiti, no socijalizam je sigurno društveni i ekonomski eksperiment koji nam može poslužiti kako bismo se svi u regiji obranili od posljedica nejednakog razvoja – podjele na bogatu Evropu centra i siromašne periferije. Mi se u ovom okviru ne možemo razviti, niti dostići bogate zemlje centra – tzv. "slobodna" tržišna utakmica odgovara onima koji su već u poziciji moći i reproducira globalne nejednakosti. Demokratski socijalizam 21. stoljeća koji je sve popularnija ideja u svijetu, pa ju u historijski i kontekstualno specifičnim inačicama zagovaraju i Berni Sanders i Džeremi Korbin, a mlađe populacije "milenijalaca" sve otvorenije pozdravljaju – vizija je društva koje bi prevladalo neracionalni način proizvodnje koji je prvi odgovoran za klimatske promjene.

Hrvatska je nedavno obilježila sedam godina od ulaska u EU. Što je dobro donijela EU?

Hrvatskoj ulazak u EU nije donio ništa dobro – iako smo i davno prije ulaska već bili u potpunosti integrirani u evropske financijske i trgovinske tokove što nas je postavilo u podređeni položaj bazena jeftine radne snage i tržišta za strane proizvode. Izravna posljedica je odlazak 14 odsto radno sposobnog stanovništva koje odlazi zbog niskih plaća, nesigurnih uvjeta rada, nemogućnosti da se riješi stambeno pitanje i niza drugih uvjeta koji se samo pogoršavaju. EU bi minimalno trebala biti fiskalna unija da bi se nejednakosti bogatog centra i siromašne periferije smanjile – takva se transformacija EU očito neće uskoro desiti. Zbog porasta nejednakosti EU će moguće uskoro doći i do svojeg kraja.

Mnogo je onih koji misle da naše zemlje ne daju pravu sliku stvari i da je pandemija daleko veća nego se to prikazuje?

Problem je s takvim ocjenama da su one laiku neprovjerljive – pandemija je ozbiljan problem s kojim se očito manipulira. S jedne strane, imamo pritisak privatnog sektora da se sve vrati "u normalu" te da se ne osvrćemo na broj oboljelih i umrlih. S druge strane, imamo političare koji manipuliraju koristeći situaciju. U svakom slučaju, smanjivanje privredne djelatnosti čini se da će potrajati – a pritisci na tu stranu (koji su nekad bili opravdavani danas znamo neutemeljenom pričom o stvaranju imuniteta krda) su neučinkoviti. Puno bolje bi bilo preispitati imperative privrednog rasta i kao protutežu postaviti društvo koje brine za temeljne potrebe svih – hranu, stanovanje, obrazovanje i dostupnu zdravstvenu zaštitu.

Uskoro će obilježavanje akcije Oluja, koja svake godine iznova pokrene oštre poruke političara iz Srbije i Hrvatske. Kako prevladati taj jaz?

Umjesto da gradimo politike koje nas spajaju i koje omogućavaju prevladavanje ograničenja postavljenog političko-ekonomskog okvira koji nas sve smješta na političku i ekonomsku periferiju Evrope – naši vladajući tjeraju mrtvog konja – proizvodeći nepostojeće sukobe 25 godina nakon rata. Većini je toga više nego dosta, ljudima je sve jasnije da im problem ne predstavljaju nacionalne manjine već ekonomska elita koja im oduzima pravo na normalnu zdravstvenu zaštitu, dostupno obrazovanje, stanovanje, radno mjesto i prihode od kojih se može pristojno živjeti. Nastanak novih nacionalističkih folklorista i zabavljača poput Škore, možda su i posljednji pokušaji da se zaustavi klasni sukob koji tinja i koji se sve više pokazuje kao jedini pravi sukob.