Specijalno za Vreme iz Berlina

Kada se jedan od vodećih njemačkih dnevnika na prvoj stranici svog nedjeljnog broja, u kolumni koja prefendira da bude odraz same suštine aktualnog duha vremema, bavi najnovijom kozmetikom i modom za pse, to, iako nije oslobođeno ironije, može značiti samo dvije stvari: ili društvu ide tako dobro da nema težih briga, ili mu se ono što se događa naročito ne sviđa pa u prvi plan stavlja banalnosti.

Točno je i jedno i drugo. Nijemcima u posljednje vrijeme zaista opet ide odlično. Nezaposlenost, donedavno najveći problem privrede a time i politike, smanjila se na najnižu razinu od 1994; Savezna agencija za zapošljavanje, do juče bure bez dna, ove će godine imati suficit od pet milijardi eura; državni budžet, još prije godinu dana u dramatičnom minusu, toliko se opravio da će Njemačka ranije nego što se itko nadao ispuniti evropske stabilizacijske propise o zaduženosti od ispod tri posto nacionalnog bruto proizvoda. Lokalne zajednice koje su zbog dugova zatvarale bazene, dječje vrtiće i kazališta, opet punom parom uređuju parkove, planiraju festivale i obnavljaju komunalije, što također otvara nova radna mjesta. Ni dramatičan rast cijena nafte nema samo negativne posljedice: zbog cijena benzina, ministar financija ubire još više poreza… Novac se vrti, opće raspoloženje je pozitivno, prognoze dobre, čak i bez obzira na loše nagovještaje iz pravca američke ekonomije.

ISTOČNO–ZAPADNA LEVA STRANKA: Jedino potrošačka lakomislenost još nije potpuno dostigla onu iz devedestih, trgovci se žale da konzum nikako da "povuče" – što se odnosi na robu široke potrošnje – njemačke lokomotive, automobili i sunčani kolektori se i dalje sjajno prodaju u cijelom svijetu… Toliko da i tzv. obični ljudi u svojim novčanicima žele vidjeti korist od svjetskog zamaha njemačke privrede. Pomoć da to ostvare – tradicionalno, ili je možda točnije reći, opet – Nijemci očekuju od politike. U vrijeme krize i enormne nezaposlenosti svi su se plašili za svoja radna mjesta pa je vladi, onda još crveno-zelenoj, bilo moguće voditi politiku stezanja remena i smanjivanja socijalnih prava. No, u situaciji kada je na trzištu rada manjak inžinjera toliki da Simens, na primjer, za svakog novopronađenog stručnjaka svojim suradnicima plaća bonus od dvije ili tri tisuće eura, i za politiku umjesto štednje i racionalizacije u prvi plan opet dolaze teme iz kategorije "bolji život". Među prvima su to shvatili bivši socijaldemokrat Oskar Lafonten sa zapada i Gregor Gizi sa istoka zemlje, osnovavši novu, istočno-zapadnu lijevu stranku. Već u prvim tjednima nova je Ljevica svojim socijalnim programom i oštrom kritikom sve nezasitnijeg kapitalizma privukla ne samo velik interes potencijalnih birača iz oba dijela države nego i mnoge pripadnike Socijaldemokratske stranke kojoj članstvo ionako bježi već godinama.

"Neoliberalizam se iscrpio, sada se širi neosocijalizam", zaključio je tim povodom "Frankfurter algemajne cajtung", list koji teško da se može optužiti za prevelike simpatije prema lijevoj strani političkog spektra. "U zemlji postoji široka sklonost lijevom reformizmu, potrebna dinamika je već stvorena", konstatira jedan od stručnjaka koje citira FAZ, upotpunjujući svoju analizu i prizorima s nedavnog berlinskog kongresa "Marks je zakon". Taj skup je inače prošao na rubu medijskog interesa, prisustvovalo mu je svega šezdesetak ljudi, ali nisu to više bili samo "nepopravljivi" bivši istočnonjemački komunisti nego angažirani studenti, profesori povijesti sa sveučilišta Humbolt, zastupnici stranke Ljevice iz Bundestaga i članovi udruženja "Berlinski prijatelji ruskog naroda". Četvorodnevni kongres bio je organiziran povodom devedesete godišnjice Oktobarske revolucije, ali koliko god se taj događaj činio pretpotopnim i poviješću pregaženim, socijalnim zahtjevima iz tog vremena očito se vraća aktualnost.

U devedesetima, neposredno nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke, samo je još 30 posto Nijemaca smatralo da je socijalizam "dobra ideja, loše ostvarena".

Sada 45 posto anketiranih socijalizam smatra poželjnim sistemom. I što je još važnije, gotovo svaki drugi Nijemac vjeruje da socijalizam i demokracija – mogu ići zajedno.

U političkoj svakodnevici građani to izražavaju ne samo u zahtjevima za poboljšanjem vlastitog položaja, kao što je veći dječji dodatak ili novčana nadoknada za vožnju na posao, nego i načelno, programski: odbijanjem privatizacije željeznice, neprihvaćanjem povećanja penzijske granice na 67 godina, kritikom njemačkog sudjelovanja u međunarodnim operacijama u Afganistanu…

POLITIČKI ALTRUIZAM: Što mu ide bolje, to je potencijalni birač u Njemačkoj samosvjesniji, spreman na neku vrstu političkog altruizma, ukratko – lijevlji.

"Ljudima očito nije više u prvom planu samo novac. Nakon što su riješili egzistencijalne probleme, građani svoju sreću traže izvan uske kategorije materijalnog posjedovanja. Kvaliteta života u širem smislu, očuvanost i izgled okoline, osjećaj pojedinačne emancipacije i socijalne pravednosti, koju očekuju kako od firmi tako i od države – sve su to faktori koji na zadovoljstvo jednog društva djeluju isto ili čak i više nego samo novac", tvrde analitičari koje citiraju mediji.

Te nove, "postmaterijalne" tendencije ni njemačka politika neće, odnosno ne može zaobići. Problem je samo što je velika koalicija loše tlo za dublje programske promjene koje bi odgovarale novom raspoloženju. Veliki dijele vlast, a to ih obavezuje i na međusobnu uljudnost. Opozicija je slaba i također u krizi ideja. Zbog svega toga opću političku atmosferu karakterizira nedostatak poticajne kritičnosti, kreativnog disputa koji bi brusio optiku i omogućio uobličavanje novih programsko-političkih ideja. To, zajedno s činjenicom da su u današnjoj političkoj praksi lijevi i desni parametri ionako izmiješani i sve irelevantniji, aktualnu njemačku političku scenu čini još više umrtvljenom i blokiranom – blago rečeno, do krajnosti neuzbudljivom.

U tom kontekstu treba promatrati i tobožnje "krize velike koalicije". I ovih je dana do kasno u noć gorjelo svjetlo u konferencijskom dijelu berlinskog kancelarskog ureda, reportažna kola i promrzli novinari su satima čekali rezultate kriznih sjednica, dok se u reportažama s lica mjesta stalno postavlja pitanje hoće li se velika koalicija raspasti do regularnih izbor. No, sve su to bure u čaši vode. Problem vladajućeg saveza CDU-a i SPD-a nisu velike i nepremostive, nego upravo premale programske razlike. Obje strane uviđaju da odgovori na novi politički altruizam potencijalnih birača leže u povratku socijalnijoj politici – veće naknade za starije nezaposlene, garantirane minimalne zarade, dječji vrtići za svu djecu, globalizacija s ljudskim licem… to obećavaju i konzervativni i socijaldemokrati, razlikujući se zapravo samo u načinu kako ta poboljšanja žele financirati.

Koalicije se obično raspadaju kad jedan od dva partnera povjeruje da ima šanse sam na izborima ostvariti zadovoljavajuću većinu. Zasad, međutim, nema nagovještaja da bi SPD ili CDU mogli osvojiti dovoljno glasova, naprosto jer još nisu sigurni kako svoju ponudu prilagoditi novim raspoloženjima birača. Stoga je sigurniji vrabac u ruci, pa unatoč svih prividnih svađa, obje strane paze da uže ipak ne pukne. Umjesto toga, opipava se bilo građana i medija.

Uključujući se u aktualne diskusije, kancelarka Angela Merkel je izjavila kako je nakon dugog promišljanja došla do zaključka da socijalizam i demokracija ipak nisu spojivi. Dok su kancelarkini partneri u vlasti učtivo izbjegli da se upuste u polemiku, odgovor je stigao od šefa lijeve stranke, Lafontena, koji je citirao Viktora Igoa: "Ništa nije moćnije od ideja kojima je došlo pravo vrijeme."