Svet

Drevno i moderno robovlasništvo

LJUDI KOJI SU RADILI ZA DRUGE LJUDE: Civilizacija kao istorija eksploatacije ljudskih bića

ilustracija: pearsons magazine

Koliko robova imate?

Možda nas mašine sve više brinu, ali život bez njih je nešto sasvim drugo. Bez savremenih mašina, na primer, jedno prosečno domaćinstvo u Srbiji moralo bi da angažuje bar 50 robova kako bi održalo privid života koji danas vodi

Lako je zamisliti svet u kome nema veštačke inteligencije, o kojoj se ovih dana naširoko govori i piše – to je svet koji dobro poznajemo i veći deo naših života smo živeli u njemu, rasli, učili, radovali se i povremeno tugovali, radili, a da mašine nisu mislile umesto nas. U šta će se svet sa mislećim mašinama pretvoriti, svakako ćemo videti. Međutim, zamislimo nešto teže – svet u kome mašine ne samo da ne misle, nego ni ne rade za nas. Zamislimo, naime, da ne postoje svi ti razni, fini, mehanički i električni aparati na koje se povremeno žalimo.

KAKO SU MAŠINE OSLOBODILE ROBOVE

Kako bi uopšte izgledao život bez današnjih sofisticiranih mašina? Budući da je čovek veći deo svoje istorije održavao sam sebe, bez procesora i radio-signala, bez mikrotalasnih pećnica, frižidera, električnih motora i termodinamičkih mašina, nema sumnje da bi ljudska vrsta našla način da opstane i kada bi se sasvim odrekla uređaja. No, ako biste po svaku cenu želeli da zadržite današnji kvalitet života, ne biste to nikako mogli sami. Zapravo, u nedostatku mašina ne biste imali izbor nego da uposlite druge ljude da rade za vas, i to tako da ih ne plaćate, odnosno da ne ulažete sopstveni rad u njih. Kako biste nadoknadili rad koji savremeni život iziskuje, morali biste da angažujete – robove.

Samo za proizvodnju one količine hrane koju danas u proseku pojede sedam miliona Evropljana, koliko ih živi u zemlji veličine Srbije, bez mašina za obradu zemljišta i potonju preradu namirnica bilo bi potrebno oko 70 miliona ljudskih robova. Zamislite državu sa 77 miliona stanovnika gde je svaki deseti čovek slobodan, dok ostalih devet žive potpuno obespravljeni, gladni i mučeni, često vezani i potpuno zavisni od gospodara, osuđeni na težak rad do smrti. Čak i civilizacije u antici bile su bolje izbalansirane. Pre dve hiljade godina, neposredno nakon propasti rimske Republike, kada je Rim pod Oktavijanom Avgustom obuhvatao i Cisalpinsku Italiju, na području imperijuma živelo je sedam i po miliona ljudi – od toga je građanska prava uživalo 4.500.000 Rimljana, dok je uz njih živelo 3.000.000 robova.

Svi ovi robovi, neophodni da se održi rimski život, nemaju ni privatna, ni politička prava. Na drugoj strani, rimski građanin, na primer jedan patricij, nosi purpurnu traku na beloj togi i učestvuje u radu Senata, poseduje imovinu od oko milion sestercija, udobnu vilu na Palatinu, Celiju ili Velabrumu sa oltarom i maskama predaka, kao i bar još sedam do deset imanja u unutrašnjosti i na morskoj obali. Za njega radi više stotina robova. On odlučuje o životu i smrti svakog od njih, dopušta im da žive u zajednici sa drugim robom ili robinjom, ali bez prava na venčanje (takozvani contubernium), oslobađa ih ili usmrćuje, hrani i odeva po nahođenju, koristi za sticanje prihoda i raspolaže njima na isti način na koji moderan čovek tretira svoje mašine.

Kako ističe francuski istoričar Žan-Noel Rober, u antičkom dobu na robovima počiva skoro sva proizvodnja. U starom Rimu robovi nisu samo za patricije – sasvim je prirodno stanje u kome građanin, ma kako bio bogat ili siromašan, nikada ne treba da radi i sve poslove za njega obavljaju robovi. Fizički rad, u rimskom poimanju sveta, moralno degradira ličnost. No, rimski je rob uglavnom deo dobro organizovanog domaćinstva i život mu nije onako užasan kakav je mogao biti život robova u varvarskom svetu.

Mada o njemu učimo iz grčkih i rimskih izvora, ropstvo je prirodna pojava ne samo oko Mediterana, koji njegovi gospodari Rimljani nazivaju naše more (Mare nostrum), nego na čitavoj planeti. Optimistične su procene da su u ovo doba više od 50 odsto ljudske vrste činili robovi. Do desetog veka, robovima trguju Vikinzi i ruski trgovci koji ih dopremaju na Balkan. Robove prodaju i Mongoli i svi srednjeazijski narodi. Bagdadski kalifat doprema robove u Veneciju i Marselj. Istovremeno, muslimanski trgovci karavanima kroz Saharu dopremaju robove iz srca Afrike, a procenjuje se da na ovaj način u Evropu stiže oko 14 miliona robova.

Stanje se neće mnogo promeniti ni u narednim epohama, u srednjem i novom veku, a nažalost, robovlasništvo ni danas nije sasvim izumrlo. Međutim, prema podacima američke organizacije Free the Slaves, u ovom veku samo oko 0,5 odsto svetske populacije živi u nekoj vrsti ropskog položaja. Raznovrsni su istorijski procesi doveli do toga, ali su bez sumnje njihovo oslobađanje omogućile – mašine. One su, naime, od ljudi preuzele ono što je milione držalo u lancima – fizički rad. Izuzetna efikasnost termodinamičkih mašina, kao i kaloričnost goriva koja koristimo za njihovo pokretanje, pokazala su se daleko više opravdanim od upotrebe sirove ljudske snage. Prema proceni irske Fondacije za održivu ekonomiju (FEASTA), jedan čovek mora da radi pune četiri godine da bi ostvario rad koji će izvesti jedan pun rezeorvar automobilskog goriva.
NAUKA I TEHNIKA KOJE SU PROMENILE SVE: Mašine kao spas od ropstva

SIZIFOV RAD

Ako želimo da odgonetnemo koliko bi robova danas upošljavalo jedno domaćinstvo, možemo da izmerimo njihovu energetsku potrošnju i uporedimo je sa potrošnjom mašina. Mašina koju, na primer, pokreće elektromotor snage od jednog kilovata snabdeva se iz električne mreže. Nakon sat rada potroši jedan kilovat-sat (kWh) energije, pri čemu deo izrači kao toplotu, a deo upotrebi kao koristan rad. Rob takođe unosi energiju tako što jede, i može se proceniti da uz minimalne obroke dnevno kroz hranu unese oko 2,5 kWh energije. No, kao i kod mašine, deo ove energije ne može da se iskoristi. Izuzetno veliki udeo se troši samo za bazični rad metabolizma i održavanje telesne temperature na oko 37 stepeni Celzijusa. Čovek, bio rob ili ne, oko sebe emituje toplotu uporedivu sa sijalicom od 100 W.

Na sličan račun poređenja ulazne energije i izlaznog rada kod čoveka i mašine naići ćete u većini članaka i sajtova koji se bave ovom temom, uključujući kontroverzni koncept iz pedesetih godina sa proračunom ekonomske isplativosti berača jabuka i ekvivalentnih “energetskih robova”. Međutim, polazeći od unete energije kroz hranu, koristan rad čoveka nije nimalo lako proceniti, nužno je uneti suviše aproksimacija, slika postaje izuzetno složena i, na kraju krajeva, nehumana.

Zato je bolje da krenemo drugim putem. Pokušajmo da dnevni energetski doprinos jednog roba izračunamo služeći se jednim pravim antičkim “misaonim eksperimentom”. Ako zamislimo, na primer, Sizifa kako gura kamen mase 100 kilograma uz brdo visine 100 metara, možemo reći da je to maksimum napora koji tokom jednog dana od jednog ljudskog stvorenja možemo očekivati. Za jedan dan, u kome neizostavno spava, povremeno stoji, jede i pije vodu, Sizif uspeva da izgura kamen do vrha brda. Izuzetno jednostavan račun (zasnovan na razlici potencijalne energije kamena na dnu i vrhu brda, mgh) pokazuje da je Sizif za iznošenje kamena uložio energiju od 100 kilodžula, što je zapravo 0,3 kWh. Ako prosečan rob po danu ostvari jedan Sizifov koristan rad, onda je to za godinu dana rad od oko 100 kWh.

Koliko je Sizifiovog rada, sa druge strane, danas potrebno da bi se tokom godinu dana održavalo jedno domaćinstvo? Ako posmatramo sasvim prosečnu državu kao što je Srbija, prema podacima Svetske banke i Evropske komisije, svi uređaji koji nešto rade u prosečnom domaćinstvu potroše ukupno oko 4800 kWh godišnje. Dakle, ceo godišnji rad svih modernih mašina u jednoj običnoj evropskoj kući 48 puta je veći nego jedan godišnji Sizifov koristan rad, što znači da je potrebno bar 48 robova da ga izvedu. Ovakav račun ne odnosi se na domaćinstva koja su smeštena u vilu sa bazenom i veleposedničko imanje, već u stambenu jedinicu od šezdeset kvadrata koja sadrži sve osnovne uređaje za savremeni život jedne prosečno siromašne evropske porodice. Kako god bilo, Sizifov model pokazuje da bi takvo domaćinstvo moralo da upošljava barem 50 robova kako bi, bez mašina, održalo sadašnji kvalitet života.

EKONOMIJA ROBOVA

Ako u model unesemo i standardnu evropsku raspodelu po tipovima potrošnje, najmanje šesnaest robova bi služilo da zameni električni štednjak, frižider, mikrotalasnu pećnicu, kuvalo za vodu, toster i druge kuhinjske elemente – oni bi bez prekida krčili šumu, donosili ogrev, kupovali, kuvali i hladili hranu. Osam robova bi se bavilo pranjem, sušenjem i peglanjem veša, donošenjem vode, njenim zagrevanjem i hlađenjem. Deset bi obezbeđivalo osvetljenje za svoje gospodare, a isto toliko bi se neprekidno staralo o čišćenju, popravkama i drugim radovima. Barem pet robova bi radilo poslove koje za čoveka danas obavlja elektronika – oni bi čitali, pisali, beležili poruke, trčali kao kuriri u druga domaćinstva, a povremeno izvodili i kakav prigodan kulturno-umetnički program. Jedan rob bi preostao za neke druge aktivnosti.

Kolika bi bila efikasnost takvog domaćinstva, sa toliko angažovanih robova, sasvim je drugo pitanje. Ćudljivi, promenljivi, bolešljivi ili spori, svakako nedovoljno automatizovani i inspirisani samo jednim – da steknu slobodu, ljudi čak ni u prosečnim srazmerama ne mogu da budu efikasni kao mašine. Istorijskom ironijom, upravo je nadmetanje sa mašinama uslovilo intenzivno širenje ropstva na Novom kontinentu. Vitnijev patent iz 1794. godine za mašinu koja je razdvajala pamuk od semena, poznat kao Pamuk džin (Cotton Gin), uslovio je rast proizvodnje pamuka i dramatično uvećao veličinu plantaža u južnim američkim državama gde je ropstvo bilo rašireno.

Pre američkih država, robovi su bili masovno angažovani na plantažama na Karibima, a procenjuje se da je od 15. veka iz Afrike na zapadnu hemisferu odvedeno 12 miliona robova. Smatra se da je čak četiri miliona stradalo na užasnom “Srednjem putu”, kojim su robovi u skučenim galijama prevoženi na Zapad iz Afrike. Potražnju za robljem u novom veku podstiče upravo ono što izaziva ropstvo – potreba za fizičkim radom. Sa druge strane, klasični istoričari poput Gibona ili sovjetskog istoričara Maškina, ukazuju na ekonomsku neodrživost sistema zasnovanog na ropstvu, zbog cene i organizacije. Kada se govori o ropstvu u Rimu, većina autora citira geografa Strabona koji je zabeležio kako se na pijaci robova u Delosu prodavalo i do 10.000 robova dnevno.

Ropski položaj prenosio se nasledno, a robovi su ili državni ili privatni. Put ka slobodi, međutim, obuhvata čitav spektar raznolikih prava koja su se menjala sa epohama. Svi ostali građani uživaju civitas, ali za oslobođenike, kao i one koji su živeli u provincijama ili italijanskim municipijama, ovo pravo je ograničeno samo na privatne stvari, pravo minuto jure. Samo punopravni građani, sa pravom cives optimo jure, mogu da nose belu togu i učestvuju u javnim poslovima. Moderni čovek, čak i kad živi u siromašnoj državi, ne hoda unaokolo u beloj togi, ali u najmanju ruku u svojoj zajednici poseduje prava jednog rimskog građanina. No, za razliku od njega, poseduje i brojne mašine koje mu bez prekida služe, umesto ljudi.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu