(Specijalno za "Vreme" iz Berlina)

Sve je izgledalo skoro kao da se sprema novi nastavak Harija Potera – televizija je danima prikazivala hrpe kao cigla debelih knjiga, čitave kontejnere koji se pakuju za transport u knjižare, objavljivanje pojedinih odlomaka sebi nisu htjele uskratiti nijedne novine, od ozbiljnih kao što je tjednik "Špigl" do populističkih poput "Bilda": ako ništa drugo, sigurno je da će 544 stranice memoara bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Šredera već u prvim satima prodaje koja je počela u četvrtak biti bestseler.

U vrijeme dok je vodio njemačku vladu, Gerhard Šreder je rado izjavljivao kako mu za upravljanje zemljom dostaju "Bild", kao najmasovniji njemački dnevnik (redakcija se hvali kako oko četiri milijuna primjeraka dnevno pročita više od 12 milijuna Nijemaca), te "zurilo" – "Gloce", kako se u žargonu naziva televizija. Kancelar koji je svoju popularnost svakako zahvaljivao vještom ophođenju s medijima, ali i mjestu rođenja (njegov ugodni hanoverski hohdojč je, za razliku od rogobatnih dijalekata mnogih drugih političara, diskretno poticao povjerenje i simpatije), na kraju se drugog mandata zavadio s medijima. To ga je sigurno na prijevremenim izborima 2005. i stajalo gubitka dobrog dijela glasova, iako je on bio manji nego što se očekivalo, iz čega je rezultirala i velika koalicija.

MEDIJSKA POMOĆ: Sada mediji Šrederu opet pomažu, po svemu sudeći dobrovoljno, jer na dosadnoj i nespektakularnoj velikokoalicijskoj berlinskoj političkoj sceni, na kojoj je ženski bonus gospođe Merkel već davno potrošen, zanimljivih, makar i kontroverznih političkih osobnosti nema ni za lijek. Pojava Šrederovih zajedljivih memoara je tako prava sreća za berlinske redakcije pa nije čudo što je između "Bilda", u kojem je, prije nego što se udala, kao novinar radila i sadašnja Šrederova supruga Doris, i obitelji današnjeg uspješnog člana uprave rusko-njemačkog koncerna koji upravo gradi politički kontroverzni plinovod ispod Baltika, za Njemačku koja je energetski gotovo sasvim zavisna od Moskve najvažniji strateški objekt, opet zavladala puna sloga. Masnim naslovima na prvoj strani lista, uz fotografije sretnog para, "Bild" je danima objavljivao "ekskluzivne" izvode iz memoara:

"Situacija je podsjećala na onu 1969. ili 1972. kada smo s upaljenim bakljama slavili izborne pobjede Vilija Branta… tokom večeri prvi su nazvali Žak Širak i Bil Klinton, ostale čestitke više uopće nisam pamtio, toliko sam bio izvan sebe od veselja…", opisuje Šreder svoju prvu izbornu pobjedu, 1998, tada još u dvojcu s Oskarom Lafontenom, lijevo – tradicionalistički orjentiranim socijaldemokratskim političarem… "Bili smo duet koji je zadovoljavao široki spektar od centra do krajnje ljevice, ja za razum, a Oskar za dušu stranke…", koji je samo nekoliko mjeseci kasnije, ogorčen Šrederovim "desnim skretanjem", forsiranjem "novog centra" u Njemačkoj, po ugledu na Blerov program u Velikoj Britaniji, napustio i stranku i položaj ministra financija i svog partnera u vlasti, bacivši SPD u prvu od dubokih kriza koje su je pratile svih sedam godina na vlasti. "Politička fantazija izborne večeri nije bila dostatna da predvidi sve ono što jer Lafonten, malo kasnije napravio", piše dalje Šreder optužujući bivšeg partnera za taštinu, nespretnost s medijima i izdaju prijateljstva… sve zapravo poznata predbacivanja, koja je njemačka štampa već znatno ranije proglasila glavnim političkim neprijateljstvom u Njemačkoj, čijim odjecima, odnosno nezaustavljivoj osvetoljubivosti Lafontena mnogi pripisuju i loš rezultat SPD-a na posljednjim izborima.

KONTROVERZE: No, sve su to poznate stvari. Ono što je novo u knjizi su, po prvi puta tako jasno formulirana Šrederova predbacivanja na račun sindikata, izostanak njihove lojalnosti u vrijeme teških reformskih napora crveno-zelene vlade, što je, tvrdi bivši kancelar, odlučujuće oslabilo biračku bazu vlade. Sindikalni rukovodioci sve to demantiraju, ne bježeći ni od sarkastičnog podsjećanja kako je čak i ime Šrederova reformskog paketa, koji je po njima bio krajnje nepromišljen, zapravo poteklo od njegove žene. Privatne pikanterije i bodlje na račun ondašnjih političkih konkurenata, koji su sada na vlasti, političara Kršćansko-demokratske stranke i bavarske Kršćansko-demokratske unije mnogo više zanimaju i zabavljaju publiku. Kancelarka je, međutim, odlučila da dostojanstveno odšuti Šrederove primjedbe kako je nedovoljno prodorna, kako unutar stranke ne uspjeva provesti svoje ideje, dok političari iz Bavarske – Šreder nije štedio Edmunda Štojbera koji mu je bio neuspjeli izazivač na izborima 2002 – uzvraćaju protuudarcima: "Bivšem kancelaru očito nije dovoljno ono što zarađuje u ruskom naftnom koncernu, pa traži publicitet kako bi što bolje prodao knjigu", izjavio je generalni sekretar Kršćansko-demokratske unije Seder. Šrederov novi posao je i inače kontroverzna tema u Berlinu. Bivši suradnici iz stranke Zelenih, pa čak i neki iz, prema bivšem kancelaru ranije tako kritične Liberalne stranke, drže da je činjenica što je u jednom koncernu u kojem Nijemci nemaju većinu dionica, Nijemac ipak na vrhu, pozitivna stvar od znatnog nacionalnog interesa. Mnogi konzervativni političari pak tvrde da se radi o sukobu nadležnosti i čak zloupotrebi položaja što se u najmanju ruku protivi dobrim – i dosad važećim običajima. Šrederovo prijateljstvo s ruskim predsjednikom Putinom, kojem se taj poslovni odnos može zahvaliti, također je tema knjige – no, sigurno s manje detalja nego što bi mnogi čitaoci željeli. Tako su nakon prvih uzbuđenih i žučnih reakcija onih koji u knjizi nisu dobro prošli svi ipak morali priznati da je Šrederova knjiga manje oštar obračun od onog u koji se u svojim memoarima upustio njegov prethodnik Helmut Kol. U političkom Berlinu bure ionako brzo nastaju, ali još brže prolaze.

TAŠTINA: "Naravno da se bivši kancelar osvrće gnjevno, ali ni on sam se ne može uvijek pohvaliti političkom korektnošću", napisao je jedan list. "Ono što ostaje jeste da jedan tašt čovjek nad prošlošću nariče lukrativnim suzama, a zbog toga se nitko ne treba uzrujavati."

Štoviše, unatoč sve medijske "pomoći" oko njegove knjige, za film o bivšem kancelaru koji je na prvoj televizijskoj mreži emitiran preko vikenda, interes je gledalaca bio umjeren; većina Nijemaca se i te večeri odlučila za RTL-ov šou "Tko će biti milijuner".

Istog dana su berlinskim ulicama, na poziv sindikata, tisuće ljudi demonstrirale protiv nezaposlenosti i gubitka socijalnih prava – problem koji je ostao jednako neriješen kao i u vrijeme Šrederove vlade. "To je najbolji dokaz kako se pri gubitku posljednjih izbora nije radilo o programu nego o ličnostima", napisao je jedan drugi list. A omiljeni list bivšeg kancelara je još jednom pokazao kako svatko tko se upusti s populističkim novinama, na kraju sam izvuče kraći kraj: drugi nastavak Šrederovih memoara već je bio preseljen na unutrašnje strane "Bilda", na naslovnoj je osvanula samo još mala sličica Gerda i Doris, uz ogromnu fotografiju Mihaela Šumahera i njegove žene. Tekst uz tu veliku sliku se bez daljega može smatrati i komentarom na politiku bivšeg kancelara: "Hoće li Šumi sada biti nesretan? Ima 650 milijuna, ali nema posla."