Svet

CIA i političke zloupotrebe

Mučenje i mučnina

U narednim mesecima mnogi će se umešati u odmotavanje zamršenog klupka gde će se odgovornost, kao u ping-pongu, prebacivati s jedne na drugu stranu stola

U dugotrajnim partnerstvima nepoverenje je obično loš saveznik, ali ga u nekim profesijama nikada nije na pretek. Obaveštajcima svih fela, naročito onima koji učestvuju u supertajnim operacijama, predostrožnost čuva glavu. "Kada obaveštajac pomiriše cveće", zapisao je nedavno komentator "Njujork tajmsa" Tim Vejner, čija je knjiga o CIA upravo ovenčana nagradom, "odmah potraži sahranu. Iskustvo ih uči logici po kojoj uvek može biti još gore."

General Majkl Hajden morao je imati ovu pouku na umu kada je došao na mesto direktora Centralne obaveštajne agencije (CIA). Službu na čijem je čelu godinu i po dana nasledio je prilično ukaljanog ugleda. Uz to, mnogi od najuglednijih obaveštajaca se pod teretom mulja koji je delimično proizvela panika nakon 11. septembra 2001, preselio u privatni biznis. Nasledio je službu koja je ostala i bez kadrova i bez ugleda, ali i bez primata koji je CIA uživala među ostalim američkim obaveštajnim službama. Oružje za masovno uništenje nikada nije pronađeno u Iraku, a najnovije američke obaveštajne analize ukazuju na to da je Iran još pre četiri godine obustavio program za razvoj nuklearnog oružja.

TAJNI ZATVORI: Mediji su u talasima brujali o otmicama, čak i tehnikama mučenja kojima su agenti CIA pribegavali u tajnim zatvorima u inostranstvu. Saučesnici u ovim rabotama često su im bili službenici vlada poput egipatske ili pakistanske, na primer, koje se po poštovanju ljudskih prava nikako ne mogu svrstati u uzorne. Obelodanjivanje ove prakse navuklo je Americi podozrenje njenih tradicionalnih saveznika u Evropi, i gnev onih koji su u tome videli još jedan dokaz varvarske politike SAD. Iako se i najtajnije od svih operacija koje CIA preduzima u prikupljanju podataka drže pod određenim političkim nadzorom i blagoslovom, CIA nakon svih afera po pravilu ostane sama da plati politički ceh.

Tokom svoje šezdesetogodišnje istorije CIA je više puta bila zloupotrebljena u političke svrhe, što je između nje i političkih struktura zaduženih za nadzor njenog rada usadilo duboko nepoverenje. Možda je to nepoverenje iz predostrožnosti navelo Hosea Rodrigesa, tada šefa odeljenja CIA za najtajnovitije operacije, da naredi da se unište video-zapisi isleđivanja dvojice pripadnika Al kaide, osumnjičenih za terorističke napade 11. septembra, tokom kojeg su agenti CIA primenjivali i izrazito surove tehnike. U njih je javnost stekla uvid kada su pre nekoliko godina o tome progovorili bivši službenici CIA koji su otkrili da je CIA primenjivala bar šest "unapređenih tehnika isleđivanja (EIT)", kako se zvanično nazivaju (od kojih su gotovo sve nečovečne, a jednu je patentirala španska inkvizicija). Predsednik Buš ih je obelodanio u septembru prošle godine, ali ih je branio tvrdnjama da one nisu samo zakonski dozvoljene već i veoma "delotvorne u pribavljanju informacija od kritične važnosti". Zarobljenicima se često priređivao autentičan doživljaj davljenja. Osumnjičenog bi zavezali za dasku, nos i usta mu zapušili najlonom, pa bi mu po glavi sipali vodu. Ova tehnika primenjivana bar na jednom od dvojice zatvorenika koje je CIA među prvima ubacila u svoj program "Velikog brata". CIA je do sada negirala da poseduje snimke isleđivanja tokom kojih su primenjene posebne tehnike, čak i kada ih je zatražila Komisija koja je ispitivala okolnosti oko terorističkih napada 11. septembra.

NIJE PRIPADALO INKVIZICIJI: Sprave za mučenje američkog zarobljeničkog zatvora

SUROVA TEHNIKA: Uništeni snimci odnose se na isleđivanje AbuA Zubejda i AbdA al Rahima al Naširija, koji su kao pripadnici Al kaide među prvima pali šaka agentima CIA nakon 11. septembra 2001. Al Naširiju se stavlja na teret umešanost u napadu na američki razarač Kol u vodama Jemena 2000. godine, kada je poginulo 17 američkih vojnika. Obojica se nalaze u američkom zatvoru u Gvantanamu na Kubi. Obojica su kasnije tvrdila da su priznanja dali pod mučenjem i da bi u tim trenucima bili spremni da priznaju bilo šta.

Prema svedočenju Džona Kiriakua, jednog od agenata CIA koji je najpre u jednoj bolnici u Pakistanu a potom i u tajnom zatvoru u proleće 2002. isleđivao Abua Zubejda, simulacija davljenja dala je rezultat za manje od minuta, nakon čega je rešio da sarađuje sa islednicima. Kiriaku, danas konsultant u jednoj privatnoj firmi u Vašingtonu, ispričao je TV mreži ABC a zatim i "Vašington postu" da nije bio prisutan tokom primene ove surove tehnike, ali da su na osnovu informacija dobijenih ovim putem agenti CIA uspeli da preduprede nekoliko već isplaniranih napada. "To je svakako jedna ružna epizoda, ali verovatno u to vreme neophodna", zaključuje Kiriaku.

Okolnosti pod kojima su snimci uništeni 2005. godine, pored CIA istražuje i ministarstvo pravosuđa i zamršeno klupko će se odmotavati mesecima. Linija odbrane Agencije, na koju je stao njen direkor Hajden, glasi da su snimci uništeni kako bi se zaštitio identitet islednika i time sprečila opasnost da oni eventualno postanu meta odmazde Al kaide ili neke srodne organizacije, nakon što je utvrđeno da više nisu ni od kakve koristi.

U trenutku dok ovaj tekst bude bio u štampi (utorak uveče) direktor CIA general Hajden će iza zatvorenih vrata članovima sentaskog Odbora za rad obaveštajnih službi polagati račune o tome pod kojim okolnostima su uništene video-trake na kojima je CIA zabeležila sate i sate isleđivanja dvojice zarobljenika osumnjičenih za umešanost u terorističke napade od 11. septembra 2001. Afera je buknula takoreći istovremeno sa naporima Kongresa da zabrani neke od tehnika koje primenjuje CIA, jer se po mišljenju mnogih uticajnih članova, one graniče sa torturom koja je u Americi zabranjena zakonom.

ZGRAŽAVANJE: U narednim mesecima mnogi će se umešati u odmotavanje zamršenog klupka gde će se odgovornost, kao u ping-pongu, prebacivati s jedne na drugu stranu stola. "Političari su od nas zahtevali da se upuštamo u rizik, ali čim nešto pođe naopako, beže od svega brzinom svetlosti", kaže za nedeljnik "Tajm" jedan bivši visoki obaveštajac CIA koji je radio sa Rodrigesom. "O unapređenim tehnikama mučenja bili su podrobno obavešteni nadležni u administraciji, visoki zvaničnici, odbori za nadzor. U to vreme su sumnjali u nas da li je to što radimo dovoljno. A kada je stvar procurila u medije, sad se prave zgroženim."

Među zgroženima je i aktuelna predsednica Kongresa Nensi Pelosi, koja je još u septembru 2002. bila upućena u mesta gde se isleđuju zarobljnici kao i u tehnike koje se tom prilikom koriste. Među prisutnima, svedoči jedan neimenovani izvor za "Vašington post", u to vreme se takoreći niko nije zgražavao. Trauma od 11. septembra još je bila sveža. Ostaje i otvoreno pitanje da li su uništenjem traka istovremeno uništeni i sudski dokazi, te će onaj na koga bude pala odgovornost morati da se nosi i sa optužbama za ometanje pravnog postupka.

Još je rano reći ko bi sve mogao politički da se ukalja u ovoj aferi, a ko da izgubi posao, ali je sigurno da će iz nje pokušati da se izvuku svi mlatarujući rukama i nogama.

Tajni letovi: Španija, usputna stanica

U poslednjih pet godina oko 50 "sumnjivih" aviona sletalo je na španske vojne aerodrome na putu za Gvantanamo ili na povratku sa Kube

(Slika – ČUVEN PO ZLU: Gvantanamo na Kubi)

Neposredno posle atentata 11. septembra 2002, tadašnji španski premijer Hose Marija Asnar i adminstracija američkog predsednika Džordža Buša potpisali su novu konvenciju o saradnji u oblasti odbrane. Prethodna je bila na snazi od 1989. i precizno je predviđala kada i pod kojim uslovima američki vojni avioni mogu da koriste španske aerdrome. Ključna stavka bila je traženje dozvole "najmanje sedam dana unapred". Novi sporazum izmenio je taj član koji u novoj verziji dozvoljava korišćene španskog vazdušnog prostora i španskih aerodroma na osnovu "generalne tromesečne dozvole" uz automatsko produžavanje. Međutim, nova verzija sadrži stav da ti letovi "ne mogu da prevoze ličnosti, opasne materijale, putnike ili teret koji mogu da budu sporni za Španiju".

U praksi se ta klauzula, koja teoretski štiti Španiju, pretvorila u mrtvo slovo na papiru, jer je posle trogodišnje istrage nepobitno utvrđeno da su za vreme vlade Hosea Marije Asnara, od 2002. do 2004, najmanje 22 američka aviona sa "sumnjivim teretom" sletala na španske aerdrome, a praksa se, sa 25 letova, nastavila i za vreme mandata Hosea Luisa Sapatera. Svi letovi su registrovani od strane tela koje se zove "Španski aerodromi i vazdušni saobraćaj" (AENA), ali su bili neka vrsta državne tajne. Nekoliko puta bilo je pokušaja u parlamentu i njegovim komitetima da se tema o kojoj se samo "šuškalo" razjasni, ali je ministar inostranih poslova Migel Anhel Moratinos u novembru 2005. šturo rekao da je u aprilu 2004. realizovan "jedan let iz Gvantanama za Bukurešt sa sletanjem u Španiju, na Tenerife". Nešto kasnije Španija je pred komisijom Evropske unije morala da pruža objašnjenja na istu temu, ali nije pokazala podatke koju su nedavno obelodanjeni putem AENA. Ipak, posle pritiska javnosti i objavljivanja mnogih detalja u listu "Diario de Majorka" (Majorka je bila jedna od usputnih stanica), Komitet za spoljne poslove Kongresa zatražio je od vlade detaljnu informaciju i klupko je počelo da se odmotava.

Ispostavilo se da su prva 23 zatvorenika koje je CIA prebacila u Gvantanamo, svoju bazu na Kubi koju demokratski svet odavno kvalifikuje kao "crnu rupu ljudskih prava", stigla iz baze Moron (Sevilja). Bilo je to u januaru 2002. Međutim, transporter "C-141 starlifter" prethodnog dana nije poleteo iz Kandahara (Avganistan), već su zatvorenici do Španije prevezeni avionom tipa "C-17". Posle 20 sati leta stigali su do Morona i prebačeni su u "C-141" kojim su produžili za Gvantanamo, gde su sleteli 11. januara 2002. u 13.50. O celom toku leta postoje precizni podaci pošto je i portugalska kontrola leta sa centrom na Azorskim ostrvima registrovala prolaz američkog transportera.

CIA u Gvanatamu drži uglavnom ljude koje smatra islamskim teroristima, pre svega Avganistance, Pakistance, državljanve Jemena, Saudijske Arabije, ali i neke koji imaju državljanstva zapadnih zemalja. Jedan od njih je Ali Feroz Abasi, koji ima britanski pasoš, a drugi je Australijanac David Mičel Hiks. Abasi je 2005. pušten bez ikakve optužbe, dok se Hiks u martu ove godine pojavio, kao prvi, pred specijalnim vojnim sudom i tamo "priznao krivicu", da bi se, kako je rekao, "vratio kući".

Španski mediji procenjuju da je najmanje stotinak ljudi koje CIA sumnjiči za islamski terorizam prošlo kroz španske vojne baze na putu za Gvantanamo, i špansko državno tužilaštvo sada ispituje sve slučajeve. Ministar inostranih poslova Migel Anhel Moratinos priznao je pred Evropskim parlamentom u septembru 2006, da je Španija "poslužila kao usputna stanica za delikt u drugoj zemlji", jer je nepobitno ustanovljeno da je jedan američki avion na putu za Skoplje, gde je otet nemački državljanin Haled el Masri, sleteo na Majorku. Moratinos je uvek branio tezu da su španske vlasti delovale u "skladu sa zakonom", ali je činjenica da avioni koji su sletali u španske vojne baze (Rota kod Kadiza, Moron kod Sevilje, Toreon kod Madrida, Tenerife) nikada nisu bili pregledani.

Jedan Marokanac sa boravištem u Madridu, Laken Ikasrijen, i Hamed Abderaman, španski državljanin arapskog porekla iz Seute (španski grad na tlu Afrike), tužili su državu i traže 600.000 evra odštete za pretrpljenu moralnu i materijalnu štetu jer su posle istrage bili oslobođeni. Ikasrijen je proveo tri godine kao zatvorenik u Gvantanamu i 374 dana u španskom zatvoru dok je Abderaman u Gvantanamu proveo 440 dana. Posle svih muka bili su oslobođeni i u Gvantanamu i pred španskim vlastima.

U Londonu postoji Advokatska kancelaraija Riprajv koja zastupa interese žrtava Gvantanama, a Kliv Staford, predstavnik grupe, kaže: "Uprkos izjavama evropskih vlada da nikada ne bi slali zatvorenike u SAD bez pravnih garancija, otkrili smo da nije bilo tako. Neke evropske vlade, uključujući i špansku, sistematski su podržavale tajne letove i nelegalne transporte ljudi."

Vladimir Stanković

Iz istog broja

Liban

Obezglavljena zemlja

Marko Savić

Rusija – jedna biografija

I posle Putina – Gasprom

Boris Varga, dopisnik BBC-ja za Jugoistočnu Evropu

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu