(Specijalno za "Vreme" iz Pariza)

Prohladno zimsko vrijeme u prošlu je subotu izmamilo na pariške ulice nekoliko tisuća prosvjednika (deset tisuća, prema policiji, dvadeset tisuća prema organizatorima), ponajviše mladih muslimanki zabrađenih simbolom koji su tog dana, po svaku cijenu, odlučili braniti od nasrtaja "laičke" francuske države. "Ne diraj u moj veo!", "Francuska, ti si moja domovina, maramo, ti si moj život!", ili romantičnije: "Komunitarizam je budućnost Republike!". Organizator ove velike smotre maramâ – sezona zima-proljeće 2004. – Mohamed Latreš, predsjednik radikalno-islamističke Partije muslimana Francuske, harangirajući pred okupljenim pristašama, osuo je pravu paljbu po predsjedniku Žaku Širaku te obećao da će ga "politički terorizirati".

Manifestiralo se u Marseju i Lilu, u svim većim francuskim gradovima, ali i u Skandinaviji, ispred francuskih ambasada u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka , u Londonu (oko tri tisuće prosvjednika ), u Vašingtonu, Berlinu… po nekoliko stotina ili tek nekoliko desetaka islamista.

Na meti ove malobrojne, ali ipak planetarne mobilizacije našao se novi zakonski prijedlog kojim se u Francuskoj želi zabraniti "nošenje napadnih vjerskih znakova", a koji će 22. ovog mjeseca biti razmatran na Ustavnome vijeću, zatim na sastanku vlade 28. januara, da bi se 3. i 4. februara našao u parlamentarnoj proceduri te, nakon usvajanja, kako se očekuje, stupio na snagu početkom iduće školske godine.

Rezultat višemjesečnog rada "komisije mudrih" – kojom je predsjedao bivši ministar Bernard Stasi – novim se zakonskim prijedlogom želi pojačati laički karakter škole, već definiran "Zakonom Žila Ferija" iz 1905. godine, kada su crkve, a ne Crkva, bile odvojene od države. Novi zakon, treba naglasiti, u školama zabranjuje nošenje svih "napadnih vjerskih simbola" i izrijekom spominje židovsku kipu, kršćanski križ i muslimanski veo.

Veliki val imigracije, oko pet milijuna muslimana u Francuskoj, od toga su oko polovica francuski građani, učinio je da je islam postao druga vjera po broju vjernika… Francuska je ujedno zemlja s oko 900 tisuća protestanata i oko 600 tisuća Židova, što je čini zemljom s najbrojnijom židovskom populacijom u Evropi. Prosvjetni radnici godinama ukazuju na probleme koji nastaju u školskoj sredini, ne samo zbog nošenja islamske marame, već i odbijanja učenica islamske vjeroispovijedi da pohađaju časove fizičke kulture, nastavu iz seksualnog odgoja, dok je sve veći broj slučajeva da i u bolnicama muževi iz islamskih zemalja zabranjuju liječnicima-muškarcima da pregledaju ili porađaju njihove žene.

Ne prosvjeduju samo militantni islamisti, kao u prošlu subotu… Zakonski je prijedlog izazvao podjele unutar desnice, pa i same vlade, među opozicijom, osuđuju ga i oni koji se protive nošenju vela, ali drže da zakon nije najbolji način rješavanja tog pitanja. Posebno se zamjera predlagačima ovog zakonskog teksta što su ostavili nedefiniranu temeljnu kategoriju "vidljiv" ili "napadni" znak: počev od koje veličine, na primjer, križ postaje "napadan simbol". Reagirao je i službeni Vašington – kako propustiti takvu divnu priliku za osvetom nakon što je Francuska svojim protivljenjem ratu u Iraku bila stekla veliku simpatiju upravo u islamskom svijetu?! – kad je visoki funkcionar Stejt Departmenta Džon Henford prošlog mjeseca izrazio zabrinutost zbog prijedloga novog zakona te obećao da će pitanje "slobode vjeroispovijedi biti pomno praćeno".

Izvor mnogih nesporazuma i problema leži upravo u francuskoj specifičnosti, laički karakter škole, u odvajanju crkve od države, koje je u Francuskoj ostvareno nakon dva stoljeća sukoba, dok su u drugim zemljama takvi sporovi riješavani mirnim putem. Muslimanska zajednica, iako i sama podijeljena oko ovog pitanja, pruža otpor integraciji u francusko društvo, a jedan njen dio je ekonomski i socijalno marginaliziran te samim tim izloženiji manipulaciji i glasovima koji se dižu protiv francuske univerzalne koncepcije građanina i francuske tradicije asimilacije a u prilog anglosaksonske koncepcije "komunitarizma", u čemu pak francuska politička misao i praksa vidi sredstvo razbijanja nacionalne kohezije, "jedne i nedjeljive Francuske republike". Rovan Vilijams, kenterberijski nadbiskup, dakle primas anglikanske crkve, nije propustio priliku da sutradan nakon pariške manifestacije osudi "dogmatski laicitet francuske vlade (…) koji postaje veoma provokatorski i veoma destruktivan".

Nešto blaži su ipak bili predstavnici vjerskih zajednica u Francuskoj, kad su se izjašnjavali nakon objavljivanja preporuka "Stasijeve komisije". Za praktičke muslimanske vjernike, nošenje vela je vjerska obveza. Veliki rabin Sitruk odbija usporedbu islamskog vela s židovskom kipom, "koja je diskretna, dok se veo vidi izdaleka". Biskupska je pak konferencija izašla s jednom jedinom porukom: ništa ne mijenjati u zakonu iz 190. – kojeg je crkva svojedobno žestoko pobijala a tadašnji papa, Pio X, ekskomunicirao bio sve parlamentarce koji su glasali u prilog zakona – jer bi svaka "promjena mogla dovesti u pitanje postojeću ravnotežu" i voditi daljoj laicizaciji francuskog društva, porastu "protuvjerskog osjećaja".

Politizacija ovog pitanja počinje zabrinjavati francusku političku klasu. Alen Žipe, predsjednik vladajućeg Saveza na narodni pokret, izrazio je svoju zabrinutost zbog "svojevrsnog odmjeravnja snaga između političko-vjerskih pokreta i Republike", dok je sam Stasi ocjenio da bi "bila katastrofa za Republiku ako bude pokleknula pred islamistima".

Predsjednik centrističkog Saveza za francusku demokraciju, Franžua Bajru, govori kako je "opasno razdoblje koje živimo" ali i naglašava svoju rezerviranu poziciju prema zakonu koji pruža "bocu svježeg kisika integrizmu".

Socijalisti, koji su jedva postigli stranački konsenzus oko cijelog pitanja, što se svodi na podršku zakonu kojim se jača laički karakter države, ukazuju na opasnost da krajnja desnica najviše profitira od ovakve klime u zemlji, na dva mjeseca pred regionalne izbore.

Žan-Mari Le Pen, čelnik krajnje desne Nacionalne fronte, ocjenjuje pak da je pariška manifestacija predstavljala nesumnjivi i, kako kaže, "napadni" uspjeh za organizatore te da "pokazuje kolika je važnost fenomena imigracije".

Zabrinjava podatak što do ove mobilizacije radikalnih islamskih elemenata dolazi u pogoršanoj političkoj klimi koja se ogleda i u sukobu ambicioznog ministra unutarnjih poslova Nicolasa Sarkozija i šefa države. Više od tri godine prije idućih predsjedničkih izbora, Sarkozi otkriva svoje predsjedničke ambicije i ne propušta nijednu priliku da to istakne? Nitko ne vjeruje da su političari ljudi bez ambicije, ali izazivati sukob s predsjednikom, s perspektivom udaljavanja iz vlade, otvara mnoga pitanja. Čak i oko islamske marame, Sarkozi ima rezerviranu poziciju i zagovara uvođenje čak i principa "afirmative action" ili "pozitivne diskriminacije", što je temeljna odredba anglosaksonskog komunitarizma i suprotno načelima francuskog republikanizma.

Neki od moćnih medija daju neopravdano velikog odjeka cijelom sporu i da se ne radi o "staroj demokraciji", čovjek bi mogao pomisliti da se i u Francuskoj, kao u nekoj od mladih "demokracija u tranziciji", priprema gruzijski scenarij: mladi i okorjeli "prozapadni demokrat" protiv ostarjelog "satrapa" – Sarkošvili vs Širaknadze!

Kao da mnogi akteri privrednog, političkog i društvenog života ne opraštaju Širaku što je većinsko raspoloženje francuske javnosti protiv rata u Iraku izrazio u svojoj vanjskopolitičkoj akciji i tako udaljio zemlju od prekoatlantskog saveznika i od diobe "iračkog kolača".

Regionalni izbori koji se održavaju za dva mjeseca mogli bi stoga prigotoviti još neka zanimljiva iznenađenja, kao ono od 21. aprila 2002. godine.