Tog 6. novembra prije 15 godina čuli smo da je, na cesti kod Gračaca, poginuo naš prijatelj i kolega novinar Božo Knežević. Nekoliko dana prije tog najavljenog puta bio je u našem zagrebačkom stanu: pričali smo Mišo i ja s njim o svim sranjima koja nam se događaju, o njegovom tek napravljenom filmu Oluja nad Krajinom, zbog kojega su ga napadali slijeva i zdesna… Zaboravio je tada naočale kod nas, bez jednog stakla: zvali smo ga uoči tog kobnog putovanja da mu to kažemo, rekao je Miši: ma nema veze, imam druge, a ove ionako nikad nisu imale to jedno staklo.

A Božo je gledao jasno, i bez naočala, s oba stakla…

Imala sam privilegiju da radim sa Božom, koji je – ko god, ili ne, to htio priznati – već tih osamdesetih, uoči naših ratova, bio autor i mentor dokumentarizma na (tada) Zagrebačkoj televiziji, koja ga se sramno odrekla u godinama kada je postajala hrvatskom. Kako reče neka novinarka na HRT-u, prije koju godinu, glede još jednog otjeranog sjajnog čovjeka "krivih krvnih zrnaca", bilo je to "vrijeme nesklono pojedincima"; tako je i Božo prošao: nije htio postati propagandist, bio je i ostao novinar, nije htio ući u paktove sa tada hrvatskim svemogućim ljudima, pa nije ni državljanstvo hrvatsko htio preko veze, ma koliko to tada (i poslije) štetilo njegovoj Zvjezdani i tada maloj dječici.

I platio je ljudsku i profesionalnu cijenu prije no što je tragično poginuo.

Božo je ostavio svoj veliki trag u dokumentarnom programu na današnjoj Hrvatskoj televiziji, ostavio je trag u izvještavanju na Yutelu o našim ex-yu strašnim i sramotnim ratovima, u kojima nije lagao za (bilo koju "svoju") državu i u filmu Oluja nad Krajinom, koji i danas uznemirava suvremenike na laž spremne.

Da je Božo danas sa nama, sasvim sam sigurna, jednako bi bio očajan kao i neki od nas zbog onoga na što je novinarstvo spalo: on je bio čovjek, novinar, ljudina koji nije dao da mu politika kroji priloge i filmove. Sigurna sam da bi i dalje ostao On onakav kakav je bio – pošten i profesionalan i beskompromisan.

Zato se Božidara Kneževića danas treba sjećati. Zato ga se ja sjećam 15 godina već, sigurna da će nedostajanje trajati.