Svet

Italija

Paralelne države

Prvi put od kraja Drugog svetskog rata, a možda i duže, Italijani strahuju od budućnosti i veruju da će im biti gore nego što im je sada. Lako je nezadovoljstvo svaliti na vladu, bilo koju, ali to je samozavaravanje koje neće rešiti duboku krizu identiteta i krizu u društvu

Specijalno za "Vreme" iz Rima

IZAZIVAČ I IZAZVANI: Romano Prodi…

Politika u Italiji oduvek je bila komplikovana. A dodatno se komplikuje kako se približavaju možda najkontroverzniji izbori do sada, to znači da se i izborna kampanja zaoštrava. Italijani će na birališta izaći početkom aprila i tada treba da odluče da li da smene Silvija Berluskonija, premijera Italije od proleća 2001. godine. Na prvi pogled izgleda da vlada nema ni najmanju šansu da preživi: ekonomski rast najnižiji je od svih zemalja koje su uvele evro, građani su razočarani u premijera, za koga kažu da je u proteklih pet godina za sebe obezbedio neviđene privilegije, a iznad svega su razočarani što nije ispunio obećanja. S druge strane, ni rivalska koalicija levog centra koju predvodi bivši predsednik Evropske komisije Romano Prodi ne deluje preterano ubedljivo.

PONAVljANjE: Sve u svemu, čini se da bi se mogao ponoviti isti scenario kao pre deset godina: Prodi, na čelu koalicije levog centra, pobedio je 1996. Berluskonijevu Kuću sloboda (CDL). Od tada je prošlo deset godina, a takmaci su isti. Berluskonijeva koalicija sastoji se od Nacionalnog saveza (AN), na čijem je čelu vicepremijer i ministar spoljnih poslova Đanfranko Fini. Njegova partija, često karakterisana kao "postfašistička", druga je po snazi u koaliciji, posle Berluskonijeve Snaga Italije (FI). Treća u koaliciji je Liga za sever (LN) Umberta Bosija. Partija je skoncentrisana na region u kome deluje, sever Italije, i glasno se zalaže za ograničenje prava emigranata, ne krije svoj antiislamski stav, često s elementima prave ksenofobije. Roberto Kalderolo, jedan od ministara iz Lige, pre dve nedelje bio je prinuđen da podnese ostavku. Kalderolo se pojavio u jednom televizijskom programu sa majicom na kojoj je bila jedna od spornih karikatura proroka Muhameda, što je izazvalo demonstracije uperene protiv Italije u Libiji (bivšoj italijanskoj koloniji), kada je poginulo jedanaestoro ljudi, a italijanski konzulat u Bengaziju je spaljen.

"Četvrta noga" Berluskonijevog političkog konja je CCD-CDU, izdanak bivše vladajuće Demohrišćanske partije. Politički program CCD-CCDU-a zasnovan je na poštovanju porodičnih vrednosti, na velikom poštovanju Katoličke crkve i Vatikana koji bi, po njima, trebalo da imaju veći uticaj na društvo. Lider ove stranke je ugledni Pjerferdinando Kasini, ujedno i predsednik donjeg doma italijanskog parlamenta, i sve uticajnija ličnost na italijanskoj političkoj sceni. CCD-CDU je u poslednjih nekoliko meseci oštro kritikovao Berluskonijevu politiku, ali uvek vodeći računa da kritika ne ode toliko daleko da napuste vladu.

…i Silvio Berluskoni

Koalicija levog centra, poznata kao Unija, mnogo je raznolikija. Glavna partija koalicije je Democratici di Sinistra (DS), stranka levice, naslednica Komunističke partije Italije (PCI), snažne socijaldemokratske platforme. Njen predsednik Masimo d’Alema bio je premijer 1999. godine i doneo odluku da se priključi koaliciji NATO-a tokom bombardovanja SRJ. Drugu čini "La Margerita", koju predvodi bivši gradonačelnik rima Frančesko Ruteli, koji se mahom obraća umerenim konzervativcima i onima razočaranim u Berluskonija. Levlje na skali nalaze se još dve stranke koje se još nazivaju komunističkim: Partija komunista Italije i Rifondazione Comunista, na čijem je čelu Fausto Bertinoti, koji je 1998. istupio iz vlade Romana Prodija i koji je glasao protiv učešća Italije u bombardovanju. Tu su još i Zeleni i neke manje partije.

Parlament je zvanično raspušten 11. februara, i izborna kampanja je u toku, iako zvanično nije ni počela.

NOVI IZBORNI ZAKON: Pre toga je parlament u svojim poslednjim danima saziva izmenio izborni zakon, pa će se ovi izbori održati po proporcionalnom, a ne većinskom sistemu koji je važio doskora. Opozicija je pohitala da optuži Berluskonija da je ovim potezom pokušao da ublaži izborni poraz koji mu verovatno sledi. Kritikuju ga i koalicioni partneri zbog toga što čestim pojavljivanjem na televiziji preti da svojim egom potpuno zaseni ostale koalicione partnere. Političkom debatom iz nedelje u nedelju dominiraju pitanja koja bi u normalnim okolnostima bila beznačajna za društvenu i ekonomsku situaciju u Italiji: prvo pitanje odnosilo se na imena nekih "ekstremista" na listama dveju koalicija; drugo se ticalo protesta građana male doline na severu Italije zbog gradnje brze pruge, a treće pitanje bila je "islamofobija" Lige za sever. Došlo je do rata rečima i brojkama: Unija tvrdi da vodi za pet odsto u odnosu na Berluskonija koji se, za uzvrat, pozivao na druga istraživanja javnog mnjenja po kojima je trka izjednačena, uz uzlazni trend njegove koalicije. Programi koalicija bili su u raspravama ostavljeni po strani.

Unija je uz mnogo truda proizvela koalicioni izborni program za narednih pet godina na celu 281 stranicu teksta. Lepo, primetili su istraživači javnog mnjenja, ali smatraju da je Unija malo preterala jer je takav program teško predočiti građanima tokom kampanje ili u TV spotovima. Berluskoni je odgovorio programom od deset tačaka, koji se nimalo ne razlikuje od prethodnih. Nakon deset godina na političkoj sceni izgleda da je istrošio imidž "inovatora", pa se njegova retorika mahom oslanja na kritikovanje levice. Ali, hoće li to biti dovoljno?

Deset godina je prošlo, a kao da se ništa nije promenilo. Obe koalicije deluju isto kao i 1996. i 2001, ali zemlja se promenila. Italijani danas žive gore nego pre pet ili deset godina, a svi ekonomski parametri pokazuju tendenciju pada ili spori oporavak od recesije. Berluskonijeva vlada podbacila je u oblasti za koju se on izdavao kao ekspert – u oblasti ekonomije. Državni deficit je u porastu od 2001. godine, a inflacija je oslabila kupovnu moć srednje klase. Italijani su po štednji drugi u svetu, odmah iza Japanaca, pa je to donekle ublažilo porast inflacije i pad industrijske proizvodnje. Međutim, tokom prošle godine ekonomske teškoće vidno su pogodile određene slojeve stanovništva, mlade i one starije. Berluskoni tvrdi da je nezaposlenost smanjena, iznosi oko 8,5 odsto, ali nova radna mesta ne pružaju veliku nadu: ona se uglavnom svode na slabo plaćene ili potplaćene poslove koji samo proizvode novu klasu siromašnih. Mladi plaćaju najvišu cenu: cene stanova i stanovanja su višestruko porasle u Rimu, Milanu, Firenci i manjim gradovima. U Rimu i Milanu porastao je broj porodica koje dele stan, među njima je najviše emigranata, a to se nije desilo u poslednjih trideset godina. Štrajkovi i radikalizacija sindikata takođe su u porastu, posebno u industrijskom sektoru, ali i u sektoru usluga. Velika kompanija Atesia bila je paralizovana jer je štrajkovalo 3000 radnika, većina njih u tridesetim godinama, a zahtevali su plate od kojih može da se živi. Štrajkovali su i prosvetni radnici, sudije, radnici transportnih preduzeća, novinari, univerzitetski profesori i istraživači, studenti… Nezadovoljstvo i raslojavanje su veliki, što može ići naruku Uniji, iako je većina novih Berluskonijevih zakona koji su izazvali gnev prilično u duhu politike koju je vodila i prethodna vlada.

POLITIČKA LABORATORIJA: Još od Samita G8 u Đenovi 2001, Italija je bila prava politička laboratorija za isprobavanje novih vidova političke aktivnosti i učešća u političkom životu. Vesti o tome retko dospevaju na naslovne strane, ali postoji velika mobilizacija građana povodom pitanja kao što su vodeni resursi, saobraćaj, zagađenje, socijalna zaštita i zaštita potrošača. Više od pet miliona građana je društveno-poltički aktivno u raznim nevladinim i neprofitnim organizacijama. Oni kao da čine drugu državu, odvojenu od stranačkih zavada i optužbi tokom kampanje. Neka od ovih pitanja našla su se na dnevnom redu Unije: povlačenje trupa iz Iraka (jedan od najnepopularnijih Berluskonijevih poteza); odbrana komunalnih vodovodnih preduzeća od privatizacije; zahtev za veće investicije u alternativna goriva, ublažavanje politike prema imigrantima iz Istočne Evrope i južnih krajeva sveta… Partije koje čine Uniju na svojim listama imaju kandidate koji nisu rođeni Italijani. Unija više pažnje poklanja pitanjima imigranata i njihovoj ulozi u društvu. Na listi se čak nalaze imena osoba iz nevladinih organizacija. To možda nije dovoljno da se promeni svest okoštale srednje klase, ali je bar dokaz da se nešto ispod površine bilborda i slogana kreće.

Da li će ovaj savez opstati na duži rok, sasvim je drugo pitanje.

Jedna od najpouzdanijih agencija za istraživanje javnog mnjenja "21 Eurispes" objavila je u februaru rezultate zanimljivog istraživanja. Istraživanje je izuzetno političko, mada nije povezano sa izbornom kampanjom. Ono otkriva da 37,5 odsto Italijana želi da živi u nekoj drugoj zemlji. To se posebno odnosi na mlade: to želi 50,5 odsto ispitanika između 25 i 34 godine, i čak 54,1 odsto populacije između 18 i 24 godine. To je znak da Italiji danas nedostaje optimizma i samopouzdanja. Među onima koji žele da odu iz zemlje najviše je visokoobrazovanih ljudi, potencijalnih glasača Unije. Jedan od slogana koalicije levog centra kaže: "Vratimo budućnost". Berluskonijev slogan glasi: "Ilegalna emigracija? Ne, hvala."

STRAH: Dva stava, a jedan strah. Džordž Buš je pobedio i osvojio drugi mandat udarajući na strah građana Amerike. To isto čini i Berluskoni u kampanji. Bušov protivnik Keri igrao je više na kartu samopouzdanja srednje klase i izgubio izbore. Hoće li se isto ponoviti u Italiji?

Pre šest meseci niko ne bi posumnjao u poraz Berluskonijeve vlade. I sad je možda tako, ali kampanja se zahuktala, a birači sluđeni porukama, pri čemu Unija gubi imidž pouzdanog igrača jer u koaliciji ima oštrih podela. Glasači Unije su u strahu od Berluskonijeve pobede jer bi mu to dalo odrešene ruke da i u narednih pet godina sprovodi neoliberalizam na italijanski način, što je zemlju dovelo do beznađa u kome se sada nalazi: prvi put od kraja Drugog svetskog rata, a možda i duže, Italijani strahuju od budućnosti i veruju da će im biti gore nego što im je sada. Lako je nezadovoljstvo svaliti na vladu, bilo koju, ali to je samozavaravanje koje neće rešiti duboku krizu identiteta i krizu u društvu.

Iz istog broja

Nemačka

Perece i vino

Lidija Klasić

Sa puta po Argentini

Tango – još jednom

Sonja Kovacs

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu