Za "Vreme" iz Podgorice

Trijumf Đukanovićeve koalicije, ponovo. Deveti put od uvođenja višestranačja, treći put u nezavisnoj Crnoj Gori. Ona legendarna formula Garija Linekera o fudbalu i vječitim njemačkim pobjedama, može se metaforično primijeniti i na crnogorsku političku zbilju: ispada da su crnogorski izbori neizvjesna utakmica vlasti i opozicije u kojoj, na kraju, uvijek slavi – Đukanovićeva vlast.

"Rekao sam da ćemo da pobijedimo i na ovim izborima i – pobijedili smo", obratio se u nedjelju oko ponoći neprikosnoveni lider koalicije Milo Đukanović okupljenim, egzaltiranim pristalicama koje su mu mahale crvenim državnim barjacima i horski uzvikivali "Milo, mi te volimo".

Na prvi pogled, bilo je razloga za izlive sreće. Dok su, svuda u regionu padale vlade kao domine zbog ekonomske krize, u Crnoj Gori je bilo drugačije. Pritom, crnogorski građani su izašli na birališta u ogromnom broju – nešto više od 70 procenata – što povećava legitimitet svakog osvojenog mandata.

OPREZNI ĐUKANOVIĆ: Vladajuća trojna koalicija – Đukanovićev DPS, Krivokapićev SDP i Popovićev LP – osvojila je 39 mandata i dvostruko je jača od najjače opozicione snage, Demokratskog fronta Miodraga Lekića, koji se domogao 20 poslaničkih mandata. Doskora najjača opoziciona stranka, Socijalistička narodna partija Srđana Milića – najveći je gubitnik: sa nekadašnjih 16 mandata pali su na svega devet. Najveći dobitnici oktobarskih izbora su Bošnjačka stranka i Pozitivna Crna Gora. Bošnjaci Rafeta Husovića biće ključni tas na vagi za mjerenje buduće vlade.

U tome je suština izbora: Đukanovićeva koalicija, prvi put od 2001. godine, nema apsolutnu većinu u parlamentu i moraće da pregovara sa strankama nacionalnih manjina, iako su u ukupnom skoru pridobili više glasova nego četiri godine ranije.

Ipak, DPS-SDP koalicija je i prije ovih izbora bila u savezu sa Bošnjačkom strankom, Hrvatskom građanskom inicijativom i Demokratskom unijom Albanaca. Neposredno pred izbore, oprezni Đukanović je dogovorio sporazume o postizbornim savezima, tako da je formiranje nove vlade stvar vremena. Naravno – i novih ustupaka strankama manjinskih etničkih zajednica.

OPOMENA: Veći problem za Đukanovića je što su pristalice njegove stranke jasno poručile da neće podržavati "mangupe u svojim redovima", partijske moćnike kojima je preči njihov konto na računu, nego društveni interes. U Nikšiću, rodnom gradu Mila Đukanovića, DPS-SDP-LP koalicija je izgubila ne samo apsolutnu vlast nego i dvije hiljade glasova. Zato u Nikšiću Đukanovićeva koalicija neće vladati na opštinskom nivou.

I u Podgorici bi – da je bilo lokalnih izbora – vladajući socijalisti izgubili. Zato se rezultat oktobarskih parlamentarnih izbora može tumačiti i kao pobjeda ograničenog dometa.

Drugim riječima, kao svojevrsna opomena za Mila Đukanovića i ekipu na vlasti: građani ih nijesu drastično kaznili, ali jesu snažno opomenuli vladajuću garnituru.

Valjda su zato rivali vlasti odmah zaključili da su nedjeljni izbori početak kraja Đukanovićeve vladavine. "Krećemo u formiranje vlade narodnog jedinstva", najavio je, u ponedjeljak, dan nakon izbora, Miodrag Lekić, lider Demokratskog fronta.

Ali, Lekićeva koalicija ima duplo manje glasača i mandata od Đukanovićeve koalicije: sa 20 osvojenih mandata priča o formiranju nove vlade, za što je neophodna podrška 41 poslanika, ostaje samo u domenu teorije.

Logičnije je očekivati da se Demokratski front pozabavi pribavljanjem podrške za stvaranje lokalne vlade u Nikšiću, gdje im je neophodna podrška odbornika Socijalističke narodne partije i Pozitivne Crne Gore. Ako prođu test sastavljanja vlasti u Nikšiću, ljudi iz vrha Demokratskog fronta, predvođeni Miodragom Lekićem, mogu da se spremaju za sljedeći obračun na predsjedničkim izborima na proljeće 2013. godine. I mogli bi biti ozbiljna prijetnja kandidatu vlasti, naročito ako to bude sadašnji predsjednik Filip Vujanović, koji je u svađi sa socijaldemokratama Ranka Krivokapića.

Uz poruku da je vladajućoj koaliciji neophodno da mijenja način vladavine, da se oslobađa nesposobnih ljudi i da će morati da angažuje sve potencijale, ovi izbori su pokazali da je lider DPS-a presudan faktor uspjeha: bez učešća Đukanovića, osvojenih 39 mandata bili bi nedostižan rezultat za vladajuću koaliciju.

Iako se dio moći uvijek seli za Đukanovićem, pozicija stranačkog prvaka – to su pokazale i prošle tri godine – umnogome limitira Đukanovićev uticaj na rad izvršne vlasti. Zato će sam Milo Đukanović brzo morati da prelomi: može li više da iz sjenke drži stvari pod kontrolom – kao "udaljeni" predsjednik partije – ili će ga državni problemi, ali i opozicija, koja je počela da se opasno primiče, natjerati da se vrati na neku od ključnih državnih funkcija?