Svet

Svetski finansijski potres

Prasak kreditnog balona

Svet, zapravo, prisustvuje jednoj od najvećih revolucija u istoriji tržišta kapitala, jer se težište moći sa Amerike i najrazvijenijih delova Evrope premešta ka Istoku, pre svega na kinesko i druga tržišta u zamahu. Na ove zemlje otpada oko 45 odsto svetskog izvoza, a sa rastom kupovne moći izvan SAD, izvoz se sve više širi i na druge zemlje gde stasava nova srednja klasa, gladna robe široke potrošnje. One zajedno učestvuju sa 30 odsto u ukupnom globalnom BDP-u

DOMINO-EFEKAT: Zabrinut klijent na šangajskoj berzi

Kad Amerika kine, kaže stara poslovica, ostatak sveta dobije prehladu. Kijavica koja je spopala najveću ekonomsku silu, najpre je prošle nedelje bila vidljiva na Vol stritu, gde su se berzanski indeksi tog "crnog ponedeljka" zacrveneli. Nakon "crnog ponedeljka" došao je i "crni utorak". Od Tokija do Toronta, od Bombaja preko Moskve do Madrida, od Bazela do Bostona, berze su se stropoštale pod naletom panike, izazvane krizom na američkom tržištu nekretnina, kakva se nije osetila još od 11. septembra 2001.

Doktor za ovakve situacije, šef američkih federalnih rezervi, odmah je priskočio u pomoć uobičajenom kurom, kresanjem kamatnih stopa. Predsednik Buš nedugo potom je u dogovoru sa Kongresom najavio poreske olakšice za veliki broj pripadnika srednje klase i nekih kompanija u iznosu od blizu 150 milijardi dolara. Sudeći po oscilacijama i crvenilu berzanskih indeksa, vidljivim na svim svetskim berzama tokom protekle nedelje, ove mere jesu donekle pomogle u reanimaciji pacijenata, ali svetska ekonomija još ima temperaturu. Ono što zabrinjava, međutim, jesu izgledi da glavni "bolesnik" ne pati od obične prehlade, već od podmukle upale pluća na koju je Vol strit, nekim čudom, do sada ostajao prilično imun.

Ne tako davno, Ben Bernanke, direktor federalnih rezervi, predviđao je da će rast američke ekonomije u ovoj godini biti blizu četiri odsto. Nakon prošle nedelje njegov i optimizam berzanskih mešetara načisto je ispario. Po njegovoj poslednjoj proceni, rast možda neće doseći ni cela dva procentna poena. Amerika možda još nije kročila u recesiju, ali je ogromna većina njenih građana već oseća na sopstvenoj koži. Manjak optimizma pokušao je da ublaži i sam Buš u govoru o stanju nacije, poslednjem koji je održao u svojstvu predsednika. Ipak, poslednje ankete svedoče da više od 80 odsto građana smatra da su SAD na stranputici. Umesto da ulije nadu u bolje dane, Bušov govor pre je izazvao žal za dobrim starim Reganovim danima, ili Klintonovim, već prema političkom opredeljenju.

PČELE RADILICE: Priča o usporavanju američke ekonomije već je viđena od Argentine, preko Brazila i Meksika, do Azije čiji su se "tigrovi" pritajili pre desetak godina, kada su izgubili status miljenika globalnih skretničara kapitala. "Amerika danas igra ulogu koja je obično dodeljena zemljama trećeg sveta", smatra Pol Krugman, ugledni ekonomista i komentator "Njujork tajmsa". Amerika, dakako, nije Argentina, i danas niko ne strahuje od prizora Amerikanaca koji na juriš pljačkaju zdanja "Vol Marta", najjačeg američkog lanca supermarketa u kojima je sve manje proizvoda made in the USA, a sve više onih made in China. Bez obzira na to, Amerika se danas suočava sa krhotinama koje iza sebe ostavlja finansijski prasak svaki put kada se neki kreditni balon naduva do pucanja. Kada je jedan takav balon pukao u Americi pre manje od deset godina, to su osetili kreditori koji su novcem pumpali razvoj informatičkih ili tzv. dot-kom kompanija, dok su prosečni američki potrošači krizu jedva primetili. Američki potrošač, na kome počiva 70 odsto američke ekonomije, za globalnu je ekonomiju isto što i pčela radilica za proizvodnju meda u košnici. Sve dok je američki potrošač raspoložen da troši, proizvođači usluga i dobara od Singapura do Sinsinatija, od Hanoja do Hanovera mogu zadovoljno da trljaju ruke.

Balon koji je nedavno pukao, međutim, ne samo što je po obimu mnogo veći od prethodnih nego se neposredno tiče miliona Amerikanaca koji su uhvaćeni u globalno finansijsko vrzino kolo preko hipotekarnih kredita, koji su im do sada pružali oslonac da troše preko svake mere. Prema proceni Stivena Rouča, šefa odeljenja za Aziju globalnog finansijskog giganta "Morgan Stenli", američki potrošači su prošle godine u domaću i svetsku ekonomiju upumpali oko 9,5 biliona dolara. Poređenja radi, "potrošački doprinos" dve najmnogoljudnije nacije, Kine i Indije, gledano zajedno, nije prešao 1,6 biliona dolara. No, već krajem decembra postalo je jasno da tradicionalna božićna šoping groznica trgovcima neće doneti željene prihode. Potrošnja je zabeležila rekordan pad u poslednjih pet godina, kao i proizvodnja, uprkos slabom dolaru koji je pogodovao ne samo proizvodnji već i izvozu. Izgradnja novih stanova i kuća u Americi opala je za više od 40 odsto u odnosu na 2006, dok vrednost nekretnina postupno pada već duže od šest meseci.

KO JE NAUČIO LEKCIJU: Ironija je da je poreklo ove krize početkom 2005. skicirao niko drugi nego Ben Bernanke i to pre nego što je imenovan za šefa američkih federalnih rezervi i time dobio mandat da leči američku ekonomiju. "Zašto se SAD, najveća svetska ekonomska sila, toliko zadužuje na svetskom tržištu kapitala, umesto da se drugi zadužuju kod nas, što deluje mnogo logičnije?", zapitao se Bernanke i odmah ponudio odgovor. Najpre, treba poći u inostranstvo, tačnije u Aziju, i to u iste one zemlje koje su do pre deset godina privlačile strani kapital. Azijski tigrovi dobro su naučili lekciju iz 1997, kada su se globalni investitori, nezadovoljni prihodima od uloženog kapitala, naglo povukli i iza sebe ostavili recesiju. Gotovo preko noći, akumulirajući solidne devizne rezerve, ove su zemlje od poželjne destinacije za plasman kapitala postale izvor poželjnog kapitala. Tako je nastao "globalni višak ušteđevine", rekao je tada Bernanke. Drugim rečima, pojavio se višak kapitala koji je tražio pogodnu destinaciju. Većina tog kapitala slila se u Ameriku, zbog toga što je američko tržište kapitala "duboko i sofisticirano", kako se izrazio aktuelni šef federalnih rezervi. Američko tržište kapitala možda jeste duboko, ali ne i dovoljno sofisticirano, kako se pokazalo.

Za novog miljenika investicija ovoga puta su proglašene nekretnine, čije je tržište doživelo neverovatan zamah u poslednjih nekoliko godina. Za to je svakako zaslužan i bivši šef federalnih rezervi Alen Grinspen, koji je oborio kamatne stope i time omogućio da iz najrazličitijih slavina poteče reka jeftinih kredita. Krediti su davani šakom i kapom, često bez učešća, i to i onima sa lošim kreditnim rejtingom. Njima su nuđeni takozvani sekundarni krediti za refinansiranje već postojećih. Kreditori bi vas saletali na svakom ćošku, dolazili bi vam na vrata, zvali bi vas telefonom. Kreditni bum povećao je tražnju za nekretninama što je za uzvrat podiglo cene u nedogled. Kad god bi se našli u finansijskoj stisci, Amerikanci bi uzimali hipotekarni kredit, zadovoljni što vrednost njihove kuće vrtoglavo raste. Te pare bi se kasnije slile u ovu ili onu kasu, omogućavajući globalni protok novca. Iz godine u godinu, prilikom obraćanja naciji, američki predsednik uveravao je sugrađane da je američka ekonomija "zdrava i žilava".

Ali, kako je nedavno konstatovao američki ekonomista i nobelovac Džozef Štiglic, "ekonomija se održavala pomoću pozajmljenih para i pozajmljenog vremena".

Veštačka idila trajala je do ovog leta kada su se začule prve ozbiljne trube za uzbunu. Tržište nekretnina doseglo je maksimum, upalo je u stagnaciju, a vrednost nekretnina počela je osetno da pada. Balon se izduvao, iza sebe ostavljajući pustoš, a mnoge oterao u dužničko ropstvo. Procenjuje se da će se ove godine više od dva miliona domaćinstava suočiti sa posetom šerifa koji najavljuje zaplenu imovine. Najteže je pogođena srednja klasa, a naročito njeni niži slojevi, koji su danas prinuđeni da stegnu kaiš. Sitna slova koja su pratila razne ugovore o kreditima malo ko je čitao, a mnogi priznaju da im ni do danas nisu jasni svi delovi ugovora koje su potpisali sa bankama. Ove ponude koje su pljuštale sa svih strana tada su delovale primamljivo, a danas više liče na ugovor sa đavolom. Usled kreditne ekspanzije osiromašena srednja klasa u Americi nakratko je postala nemarna, ali ju je sadašnji krah gurnuo u krizu. Osim toga, jaz između bogatih i siromašnih u Americi, prema nekim procenama, nije bio veći još od dvadesetih godina prošlog veka, doba brutalnog kapitalizma.

I BANKE U GUBICIMA: No, tužnoj priči tu još nije kraj. Ogroman deo ovih kredita cepkan je na manje delove i tako prepakovan bio je preprodavan diljem planete, pa su mnoge banke, koje svoja sedišta imaju daleko od Amerike, danas prinuđene da te kredite otpišu kao gubitke. "Svi ti prekaljeni investitori koji su dali milijarde dolara za kupovinu tuđih dugova, na kraju su sami završili u dugovima", kaže Din Bejker iz vašingtonskog Centra za ekonomska istraživanja. Najveća banka na svetu Sitigrup i finansijski div "Meril Linč" prijavili su gubitke u ukupnom iznosu većem od 30 milijardi dolara, a koji su povezani sa ekspanzijom hipotekarnih kredita. Obe ove institucije na kormilo su dovele nove ljude, a gotovo da nema ozbiljnije banke u kojoj neće biti otpuštanja odgovornih rukovodilaca.

"Finansijska tržišta će ubuduće morati da budu strože regulisana", smatra Bejker.

Ovom mišljenju priklonili su se mnogi ekonomisti, ali i šefovi država i vlada. Britanski premijer Gordon Braun sazvao je u Londonu mini-samit sa francuskim predsednikom Sarkozijem i nemačkom kancelarkom Merkel. Osim kraha berzi, malverzacija u banci Sosijete ženeral, drugoj po snazi u Francuskoj, kojom je pronevereno više od sedam milijardi dolara, Evropu brine i slab dolar (vidi okvir). I Džordž Soros, koji je kod nas poznat po radu svoje fondacije, a u svetu kao čovek koji je 1992. zaradio milijardu dolara tako što je ispravno predvideo da će britanska funta morati da bude devalvirana, smatra da tržištima treba priteći u pomoć "ukoliko želimo da izbegnemo recesiju iz tridesetih godina".

No, zebnja je ipak najjača u Americi. Tokom bezmalo osam godina Bušovog mandata, dug je porastao na više od devet biliona dolara. Od svog prethodnika nasledio je budžetski suficit od 236 milijardi dolara, a danas u budžetu zjapi rupa od blizu 250 milijardi dolara. Trgovinski deficit narasato je na više od 750 milijardi dolara, ili preko 6,5 odsto američkog BDP-a. Uz cenu benzina koja malo-malo pa dostigne vrednost od 100 dolara po barelu, uz pad industrijske proizvodnje i manjak novih radnih mesta, te ratova u Avganistanu i Iraku koji su već pojeli bilion dolara, Amerika je jednom nogom već u recesiji, što neki njeni neskriveni protivnici dočekuju sa radošću. Venecuelanski predsednik Ugo Čavez već je najavio da se "carstvo dolara raspada", dok je iranski predsednik Mahmud Ahmedinedžad dolar nazvao "bezvrednim parčetom papira".

DOBRA VEST: Zluradostima ovakve vrste nema mesta ako se prisetimo poslovice sa početka teksta. Ipak, ekonomska kriza koja je zahvatila Ameriku krije i jednu dobru vest. Ekonomska kretanja u zemljama u razvoju, od Čilea preko Baltika pa do Kine i Indije, ne samo da odolevaju pritiscima koje su pokrenuli lakoverni investitori i još lakoverniji Amerikanci već pokazuje snagu da amortizuju dobar deo američke recesije.

Svet, zapravo, prisustvuje jednoj od najvećih revolucija u istoriji tržišta kapitala, jer se težište moći sa Amerike i najrazvijenijih delova Evrope premešta ka Istoku, pre svega na kinesko i druga tržišta u zamahu. Na ove zemlje otpada oko 45 odsto svetskog izvoza, a sa rastom kupovne moći izvan SAD, izvoz se sve više širi i na druge zemlje gde stasava nova srednja klasa, gladna robe široke potrošnje. One zajedno učestvuju sa 30 odsto u ukupnom globalnom BDP-u.

No, ono što ih zaista čini moćnim, posebno Kinu, Rusiju i druge zemlje bogate naftom, jeste to što pod svojom šapom drže 75 odsto svih svetskih deviznih rezervi. To ih čini i moćnim investitorima. Istina, mnogi se danas češkaju po glavi od pomisli da nad ovako moćnim investicionim fondovima nužno ne bdiju ljudi kojima su demokratija i ljudska prava na prvom mestu, ali to je neka druga tema. Ljudska prava ionako su doživela bum tokom devedesetih. Od američkog kijanja neće biti globalne upale pluća.

Dolar – svetski problem

Ko bi rekao da parče zelenkaste hartije, sa masonskim simbolima i sloganom o veri u boga, čija izrada ne košta više od četiri centa, ima takvu moć. Kurs dolara čitavim kompanijama, ali i državama, može da donese veliko bogatstvo, ali i da ih baci na kolena. Tokom prošle godine dolar je izgubio blizu 15 odsto od vrednosti u odnosu na evro, ali više od 24 odsto od rođenja evra, i nekoliko puta se približio opasnoj granici od 1, 5 dolara za evro. Ovoliki pad američke valute zabrinjavajući je sam po sebi, ali još više uznemirava brzina kojom pada. "Dolar je", kao što je to početkom sedamdesetih primetio tadašnji američki ministar finansija Džon Konali, "naša valuta, ali je vaš problem."

To je tako sve od čuvene konferencije održane u julu ratne 1944. godine u Breton Vudsu, zimovalištu u američkoj državi Nju Hempšir, gde su udareni temelji posleratnom svetskom finansijskom poretku. Legendarni ekonomista i predvodnik britanske delegacije Džon Mejnard Kejns, na konferenciji koja je okupila više od 700 delegata iz 44 države, predložio je da se novi finansijski poredak zasnuje na veštačkoj valuti. To je tada delovalo kao briljantna ideja, ali se tadašnji predsednik Ruzvelt odlučno usprotivio, pa je doneta istorijska odluka da se trgovina obavlja i računa u dolarima. Istovremeno, rođene su dve najznačajnije globalne finansijske institucije – Međunardona banka za obnovu i razvoj (jedan od stubova Svetske banke kakvu danas znamo) i Međunarodni monetarni fond. Sistem iz Breton Vudsa se u međuvremenu raspao, ali ne sasvim. U dolarima se i dan-danas obračunavaju cene gotovo svih strateških sirovina, od žitarica preko nafte do zlata (čija cena vrtoglavo raste u svetlu poremećaja na svetskom tržištu kapitala izazvanih kreditnom krizom u SAD). Kurs dolara neprekidno fluktuira, ali je u poslednjih pet godina u neprekidnom padu. To pogoduje američkom izvozu, kojim se samo donekle ublažava recesija koja je zahvatila Ameriku. Pride, slabiji dolar olakšava teret američkog spoljnog duga. Međutim, dolara stvara teške glavobolje evrozoni.

Jedan od najboljih primera za to je Erbas, evropski avio-gigant, kome slab dolar opasno ugrožava konkurentnost u odnosu na američkog rivala Boinga, s kim je u oštroj utakmici za prevlast na kineskom tržištu. Pre samo nekoliko meseci Tomas Enders, direktor Erbasa, zaposlenima je dočarao sumornu sliku. Brzina kojom dolar pada, kazao je Enders, naprosto ne dozvoljava "razumna prilagođavanja". Sa svakim padom dolara za jedan sat u odnosu na evro, Erbas izgubi 100 miliona evra. "Ovo je po život opasno", izjavio je Enders prošlog novembra pred zaposlenima u proizvodnom pogonu u Hamburgu. Najmanje 10.000 radnika ove kompanije izgubiće ili je već izgubilo posao. Francuski predsednik Sarkozi, jedan od tutora ovog evropskog čeda, zapretio je članovima Kongresa da "dolar mora da ojača", ili rizikuju "ekonomski rat".

Ovakvu muku muče svi veliki evropski proizvođači koji svoje pogone iz evrozone nisu premestili u zonu dolara, kao što su to učinili Folksvagen i neki drugi vodeći proizvođači automobila. Erbas, Dajmler, BMW, Folksvagen i Porše zajedno, uz svoje dobavljače, zapošljavaju blizu 700.000 ljudi.

No, dolar nije samo moneta za potkusurivanje na svetskim berzama, već mnoge zemlje svoje devizne rezerve čuvaju baš u ovoj valuti. Šampion je Kina, za koju se procenjuje da ima blizu 1,5 biliona dolara rezervi, koje ulaže mahom u SAD kupujući blagajničke zapise, ali vodeći pri tom računa da juan ostane dovoljno slab kako bi Kina jačala izvoz.

Ipak, i tu se stanje polako menja. Sunovrat dolara istanjio je živce i najhladnokrvnijih špekulanata, pa se mnoge zemlje, uključujući Kinu, ali i Saudijsku Arabiju i Rusiju, polako okreću ka evru. Mnoge od svetskih zvezda iz sveta šou-biznisa odavno traže da im iznosi u ugovorima ubuduće budu navedeni u evrima.


Naša berza tavori

Prošle nedelje gotovo da nije bilo berze u svetu koja se nije zacrvenela od potresa na Vol stritu, a pošteđena nije bila ni Beogradska berza. No, pad vrednosti akcija i pad prometa kod nas se ne može jednostavno pripisati poremećajima na svetskom tržištu. Guverner NBS-a Radovan Jelašić u nekoliko je navrata ponovio da razloge za crvenilo na našoj berzi tek donekle treba tražiti u tokovima svetske ekonomije. Da je potres na svetskom tržištu, izazvan kreditnom krizom u SAD, odgovoran za slab promet i pad vrednosti akcija na Berzi, to bi donekle za nas bila dobra vest. To bi, drugim rečima, značilo da je naša ekonomija integrisana u svetske tokove. Ali, da je to usitinu tako, i naša berza bi se oporavila, kao što su se postepeno oporavljale berze širom sveta. Međutim, ona je i tokom ove nedelje tavorila, što ukazuje da investitori kod nas prepoznaju neke druge, prevashodno političke rizike. Tog mišljenja je i Jasna Dimitrijević iz Centra za visoke ekonomske studije, istraživačke grupe koju je pre odlaska u Njujork na rukovodeći položaj u UN-u osnovala bivša guvernerka Kori Udovički.

"Za sada je jako teško proceniti kako će se ova kriza odraziti na nas, a moguće je da posledice još dugo nećemo ni osetiti", kaže Jasna Dimitrijević, koja sistematski prati dinamiku tržišta nekretnina u Beogradu. "Zbog cele ove zbrke izvesno je da će krediti poskupeti u inostranstvu, odakle i potiče gro stambenih kredita kod nas. Nije isključeno da priliv kapitala iz inostranstva za kredite nastavi slobodno da se sliva, a tog novca je i do sada bilo dosta." Nivo zaduženosti kod nas na mikroplanu nije još alarmantan, ako se uporedimo sa zemljama u okruženju, i odnos nenaplativih kredita u ukupnoj kreditnoj masi još ne treba da nas zabrinjava, smatra Jasna Dimitrijević. "Ono što treba da nas zabrine jeste tempo zaduživanja i to što raste udeo stambenih kredita", kaže ona. "Za nas bi bilo dobro kada bi kreditori bili oprezniji, jer ljudi ovde još uvek ne obraćaju pažnju na skrivene klauzule zbog kojih im kredit na kraju ispadne skuplji nego što su se nadali." Još veći je problem samo tržište nekretnina, smatra Jasna Dimitrijević. "Cene vrtoglavo rastu, tražnja se neprekidno uvećava, dok se tržište sporo prilagođava. A to ukazuje na mogućnost da na tržištu nekretnina kod nas vlada monopol", zaključuje Dimitrijević.

Iz istog broja

Pad italijanske vlade

Rimska antipolitika

Enzo ManginiPreveo: Momir Turudić

Spor Nokije i Nemaca

Do Rumunije i natrag

Lea Kirsch

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu