Veliki broj pretendenata na "zaruke s Marijanom" – njih šesnaestoro, što u "prirodnom, što u protuprirodnom odnošaju": trinaest kandidata i tri kandidatkinje – sličnost u programima, bar kod protagonista, veliki broj još neopredjeljenih i očekivana rekordna apstinencija biračkoga tijela čine ovu izbornu kampanju u Francuskoj po mnogo čemu jedinstvenom, neizvjesnom i, što je paradoksalno, dozlaboga dosadnom. Svaki kandidat – koji je ispunio prvi zahtjev: najmanje 500 potpisa gradskih vijećnika i gradonačelnika – makar predstavljao i zanemarljivo mali dio javnosti, ima istu "jedinicu medijske buke" i urednici medija su na velikoj muci kako taj zakonski zahtjev jednakosti svih kandidata pomiriti s kvalitetom novina, radio i televizijskih emisija.

Velika neizvjesnost prati ove izbore jer i najveći favoriti, predsjednik kandidat Žak Širak i premijer kandidat Lionel Žospen, ne dostižu ni 20 odsto podrške u javnosti, a što se više približavamo prvom krugu predsjedničkih izbora, 21. aprila, to su ovi postoci sve niži. U takvoj situaciji "razmrvljene demokracije", čak ni tradicionalno i razložno objašnjenje – kako je prvi krug izbora trenutak kad birači biraju prema svojim najdubljim političkim sklonostima, dok drugi krug prije svega znači eliminiranje protivnika – nije dovoljno da ukloni sva pitanja i nedoumice.

FOTOROBOT: Ne čudi onda što neki mediji prave fotorobote idealnog kandidata, ili objavljuju testove čiji skor "otkriva" koji je od kandidata najbliži vašem političkom senzibilitetu. I sami smo se odali ovoj političkoj razbibrizi i dobili predsjedničkog fotorobota, genetski modificiranog kandidata po vlastitom ukusu. U testu od 24 pitanja, koje "Le Monde" formulira u posebnom dodatku, šest puta smo se prepoznali u predsjedničkom programu Žan-Pjera Ševenmana, četiri puta u stavovima Fransoa Bajrua, tri puta u prijedlozima Širaka, Robera Ija, Žospena i Noela Mamera, te dva puta u rješenjima koje predlaže Alen Madlen. To daje, prvo, 25 odsto suverenističkog programa ("Vive la France!"), drugo, 16 i pol odsto centrizma ("Ako svi mislimo isto, onda znači da više nitko ne misli ništa", rekao je sam Bajru na zajedničkom mitingu desnice u Tulonu, i bio pristojno izviždan.), treće, po 12 i pol odsto širakizma ("Izborna obećanja obavezuju samo one koji u njih vjeruju", govori potiho Širak.), komunizma ("S Internacionalom sloboda zemlji svoj"), socijalizma ("Moj program nije socijalistički ", priznaje Žospen, ciljajući i promašujući svoju izbornu bazu, kao da prvoga kruga i nema) i ekologizma ("Kad bi birači imali pamćenja, ostalo bi malo aktivnih političara ", podsjeća Mamer.) – što zajedno daje polovicu sastojaka ovog ideološkog koktela – te, četvrto, preostalih osam i pol posto koji otpadaju na liberalizam ("Madlen je jedini političar desnice koji je čitao Marksa", priznaju neki iz Žospenove sredine ovom dosljednom zagovorniku prekoatlantskog liber–allesa.).

Nije francuska politička javnost toliko šizofrena – dijagnoza koju i sebi od sveg srca preporučamo – koliko programi kandidata boluju od istih simptoma, što stvara dosad neviđenu ravnodušnost, indiferentnost: in–differens = nerazličan, koji nije probirač! A kad je u pitanju zdravlje, zar nije još Robert Muzil, pisac Čovjeka bez svojstava, govorio kako se zdrav čovjek prepoznaje po tome što "boluje od svih umnih bolesti, za razliku od umobolnika, koji boluje od jedne jedine".

KORIST ZA AUTSAJDERE: Nakon što se ljevica okrenula tržišnoj privredi, a desnica napustila svoja ultraliberalna i antisocijalna iskušenja, rođena je zajednička i konsenzusna politička supkultura u kojoj je nepristojno biti drugačiji. Bitka se stoga s idejne ravni prebacila na osobno sučeljavanje, na diskvalificirajuće ad hominem, što, kako se očekuje – al’ ne mora da bidne – treba da kulminira 30. aprila, za izravnog televizijskog duela dvojice finalista.

Od pada popularnosti favorizirane "krupne divljači" najviše su koristi imali "autsajderi", posebno predstavnik trockističke Revolucionarne komunističke lige Olivije Bezansno, koji je s jedan i pol skočio na tri i pol odsto, što je ipak daleko ispod trockističke Pasionarije, Arlete Lagije, predstavnice Radničke borbe, kojoj prognoze daju čak osam odsto izborne podrške. Treći trockist Danijel Glikštajn, predstavnik Partije radnika, osvaja tek 0,5. No, zajednički skor triju trockističkih kandidata – čisto matematička hipoteza, jer među njima vlada isti zakon bratske i sestrinske netrpeljivosti – iznosio bi dakle 12 odsto. Teško je povjerovati da Francuzi u tolikom broju – gotovo svaki osmi! – ostaju vjerni idejama osnivača Crvene armije i radnih logora, likvidatora Kronštatske pobune i ideologa permanentne revolucije. Trockizam je po svemu sudeći tek etiketa za ono što bi se moglo nazvati odbijanjem političkog establišmenta, snobovsko koketiranje s ugašenim žarom šezdesetosmaške pobune, ali i rezultat razočaranja u državotvorne komuniste, koji su postali koalicioni partneri vlade koja je privatizarala više nego ijedna desna vlada u posljednjih gotovo pola stoljeća Pete republike. Ipak, Arlet Lagije u svom programu predlaže donošenje zakona – ili, još bolje, dekreta? – kojim bi se poslodavcima zabranilo otpuštanje radnika, u protivnom ne gine im "rekvizicija" poduzeća. Na sreću, ona se nije izjasnila o kulacima i krupnim kapitalistima, o tome hoće li biti streljani odmah i u krugu tvornice ili će biti prognani u Gvajanu. U svakom slučaju, na izbornim mitinzima dižu se stisnute pesnice i trešti Internacionala kao da će sutra revolucija. Pjevaju je ne samo trockisti, u tri žarkocrvene verzije, već i komunisti, u nešto manje žarkom koloritu. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!

Oporavio se i predstavnik Unije za francusku demokraciju Fransoa Bajru nakon što su ga u njegovu centrističkom zabranu bili prignječili slijeva i zdesna, Žospen i Širak, ali ponajviše zato što je ispao "frajer" te klincu koji mu je u Strazburu pokušao izvaditi novčanik iz džepa opalio pljusku. O tom "muškom" potezu napisano je više u dva dana nego o njegovu programu za sve ove mjesece kampanje.

Osim rata četiriju infracrvenih ruža, Lagije, Bezansno, Glikštajn i I, imamo i rat ružičastih ruža: socijalisti, lijevi radikali i pristaše Ševenmana, koga podržava i jedan dio desnog političkog spektra, poglavito onaj koji se sjeća generala De Gola, no koji u posljednje vrijeme bilježi pad popularnosti; zatim rat dviju zelenih ruža: Mamer i Lepaž, rat bijelih ruža: Širak, Bajru, Madlen, Kristin Buten, Žan San-Žos, te još bratoubilački brat dvojice ultrabijelih: Le Pen i Bruno Megre.

Ljevica optužuje krajnju ljevicu da svojim radikalizmom pruža podršku desnici, a Megre pak optužuje svog velikog rivala i bivšeg mentora Le Pena da napadajući Širaka vodi bitku za Žospena. Ni Le Pen mu ne ostaje dužan pa za Megrea kaže da je "Širakova džepna podmornica, jedina uostalom koju je porinuo za trajanja svog predsjedničkog mandata".

KAKO BITI RAZLIČIT: Le Pen, Lagije i Ševenman, svaki s otprilike 8 do 13 odsto – srednjokategornici dakle – odlučivat će o drugom krugu, kao i oni neopredjeljeni. Jer, četrnaest gubitnika u prvome krugu – prema sadašnjim analizama javnoga mnijenja – predstavljaju čak 64 odsto izbornoga tijela. Podatak koji bi trebao zabrinuti čak i pristaše oligarhije, a kamoli ne većinski demokratski raspoloženu javnost.

Velika "plemena", desnica i ljevica, i sama razmrvljena, imaju druge probleme – kako zaustaviti slabljenje podrške izborne baze i oživjeti tu negdašnju podjelu koju bi trebala predstavljati?

Mali kandidati mogu sebi priuštiti luksuz i da prozbore neku o svom programu, "što bi uradili, kad bi bili… ", ali Širak i Žospen, kao jedini koji mogu i moraju izgubiti, bar u drugom krugu, i bar jedan od njih – izradili su programe za koje tri četvrtine Francuza kažu da ih uopće nisu u stanju razlikovati.

U traganju za tim nepostojećim razlikama, krenimo ponajprije s borbom protiv sve veće nesigurnosti. Francuska je, naime, posljednjih godina zabilježila znatan porast gradskoga nasilja te sredinom 1999. nadmašila i SAD po broju prijestupa i zločina na 100.000 stanovnika. Širak stoga predlaže osnivanje ministarstva unutrašnje sigurnosti, na što Žospen odgovara odvažnim protuprijedlogom (?): osnutkom ministarstva javne sigurnosti, što je više jakobinski, bar gledano etimološki. Širak zatim najavljuje povećanje od 30 odsto budžeta za obranu te više kredita policiji i bolnicama. Žospen, kao štedljiv domaćin (vid. Maks Veber : Protestantska etika i duh kapitalizma), vadi digitron i kaže da je to nemoguće bez uvećanja javnoga deficita. Širakovi savjetnici uzvraćaju da je program zasnovan na stopi rasta od 2 odsto, no, već sutradan, sam Širak povisuje ulog i kliče: "godišnji rast od 3 odsto dao bi mi nužan prostor za manevriranje". Žospen je vjerojatno dobar u računici, ali osporavanjem razloga za optimizam kod Širaka, skratio je krila i samom sebi. Jer, ako nema dostatno sredstava za Širaka, neće ih biti ni za njega. Širak i Žospen su u Barseloni, za posljednjega eurosamita, pristali na uklanjanje francuskoga javnoga duga do 2004. godine. No, Širak će po povratku u zemlju, i usred izborne bitke, izjaviti da će do uklanjanja javnoga duga doći 2007 – kad bi mu i istekao drugi predsjednički mandat – brigo moja pređi na drugoga – a Žospen ga uzalud podsjeća na to da je dogovoreno za 2004. Širak ponovno preuzima inicijativu i predlaže smanjenje poreza od 33 odsto u petogodišnjem mandatu, čime se osigurao od mogućih kritika zdesna. Tu Žospen ne želi zaostati, pa predlaže široku skalu mjera, od smanjenja poreza na dohodak, do smanjenja poreskih stopa po svim kategorijama, uključujući i uvođenje "negativnog poreza" koji bi, "kao nagradu", primali oni koji otvaraju radna mjesta…ili oni s najmanjim primanjima. I jedan i drugi odrekli su se ideje o punoj zaposlenosti, pa svatko uzima iz knjige starih recepata ono što mu se čini najkorisnijim za umirenje nezadovoljstva 2,2 milijuna onih kojih su ostali bez posla i dva milijuna onih koji traže posao, a koje statistike ne obuhvaćaju jer nisu nikad ni došli do radnoga mjesta.

ODSUTNA EVROPA: Briga o okolišu je postala sastavnim dijelom zajedničke – i lijeve i desne – političke supkulture, pa tu ne treba tražiti razlike, kao ni oko pitanja koja postavlja mondijalizacija. Izraziti brigu za sudbinu najsiromašnijih zemalja svijeta, za prijeteće posljedice globalizacije, nije samo dolično već i politički korisno, a ne staje ništa. I Širak i Žospen su se tako konsultirali s francuskim antimondijalistima – organizacijom ATTAC – te skladno predložili poništenje dugova najsiromašnijih zemalja i povećanje pomoći za njihov razvoj u iznosu od 0,7 unutrašnjeg bruto proizvoda. Prijedlog star tridesetak godina. Glede Evrope pak vlada nečujan konsenzus: Širak se izjašnjava za federaciju država-nacija, donošenje evropskog ustava i jačanje uloge Evropskog parlamenta, sve ono što nalazimo i u Žospenovu programu. No, Evropa je veoma odsutna u njihovim nastupima i programima, a i kad govore o njoj, to je onda u veoma neodređenim pojmovima, nečujno i nekako više iz navike nego iz uvjerenja.

Presing koji primjenjuje Širak u finišu utrke ipak se isplati jer, ako je suditi po posljednjim ispitivanjima javnoga mnijenja, on bi u drugom krugu pobijedio Žospena s 52 prema 48 odsto! Do prije tjedan-dva, ovaj je odnos bio upravo obrnut.

Tko će vladati Francuskom, tko će pet idućih godina biti novi zaručnik magične Marijane saznat ćemo 5. maja, po završetku drugog kruga predsjedničkih izbora. Marijana, u svakom slučaju, ne pokazuje da je ludo zaljubljena.

Iz vremena još "opasnih veza" – a "tko nije proživio godine oko 1789. taj ne zna što je ugodnost življenja", kako je Gizou potanko objašnjavao iskusni Taljeran – odzvanja ono posve "demokratsko" pitanje zaručnice: "Kakav je moj budući muž?". Na što njena majka, sva u čudu – što je svojstveno svakoj otuđenoj političkoj eliti – odgovara: "Kćeri, gledajte svoja posla!"