Svet

Ukrajinski front

TRENUTAK NAPADA: Centar Kijeva

foto: ap photo

Rat gradova i dronova

Preciznost ukrajinske artiljerije zadala je velike probleme ruskoj vojsci, ali sada postoji odgovor na taj izazov – iranski dronovi. Oni su jeftino i masovno rešenje koje će Rusima obezbediti balans sa vođenim raketama za HIMARS

Rusi su, posle nekoliko meseci utrošenih na pokušaje da se uzme Donbas sa promenjivim rezultatom, od 10. oktobra pritisli Ukrajinu iz sve snage – udarima raketnim sistemima i dronovima po elektroenergetskom sistemu, komunikacijama (i putnim i železničkim), po vezama sa internetom, poslovnim centrima sa namerom da se naruši ekonomski život, po državnoj administraciji sa težištem na uništavanju zgrada obaveštajno-bezbednosnih struktura, i linijama snabdevanja snaga na frontu.

Motivi su primarno politički – pokazati da Kremlj ima volju da vodi rat, i poruka je jasno poslata svetu i domaćoj javnosti. U tom kontekstu, dejstva se prenose sa fronta, gde Rusima nije dobro išlo od kraja avgusta, na pozadinu i na civilne sisteme, s namerom da pred zimu Ukrajinci preispitaju cenu i svrhu vođenja rata. Uništavanje elektroenergetskog sistema može da ostavi stanovništvo bez grejanja, istovremeno je pod udarom privreda, jer se može prouzrokovati drastičan pad rada u svim sektorima proizvodnje, bankarstvu, trgovini i saobraćaju.

NOVA RADIKALIZACIJA

Udari po gradovima nisu novina ni za ratnu teoriju ni praksu. U vojnoj struci, masovna dejstva po vitalnim centrima države prvi je detaljno razradio italijanski general Đulio Duet, u vreme Prvog svetskog rata i poratnim godinama. U praksi, strategijske vazdušne ofanzive dosledno i kroz duži vremenski period vodili su Anglo-Amerikanci tokom Drugog svetskog rata. U skorije vreme, tzv. rat gradova sa razmenom raketnih udara po glavnim urbanim centrima vodili su Iračani i Iranci. Kombinacija dejstva avijacije i raketnih sistema i političkopropagandnog pritiska u osnovi je zamisli agresije NATO-a protiv SRJ 1999. godine. Ima još mnogo primera za to, i najsvežiji su dali Rusi, jer poruka poslata Ukrajini je da će štete biti velike za sve. U pozadini je, cenimo, priprema za eventualne pregovore o tome da se rat završi na sadašnjoj poziciji na terenu, odnosno pomirenjem Kijeva sa gubitkom dela teritorije.

Rat gradova može da bude smislen ako se održi kroz duži vremenski period, ali za sada se čini da je doveo samo do radikalizacije odnosa prema Rusiji. U situaciji u kojoj su u delu članica NATO-a preispitivali stav prema poziciji Ukrajine i održivosti kontinuiranog snabdevanja njene vojske, sada je sve kristalno jasno – rat se nastavlja, i podrška slanjem resursa za rat protiv Rusije biće obimna.

Rat će biti dug, ako sudimo po tome što se u NATO-u pripremaju planovi za desetogodišnji program reforme ukrajinske vojske. Računa se i na period rata i, pretpostavimo, posleratno doba, sa oštrom podelom sveta. Koordinacioni sastanak održava se treće nedelje oktobra u Poljskoj. Detalji plana predstavljeni su na brifingu u sedištu NATO-a u Briselu, na kojem je bio novinar “Vremena”, potpisnik ovih redova. Planira se potpuna vesternizacija ukrajinske vojske, uključujući prelazak sa sovjetskog naoružanja na novo iz NATO-a, zatim promene doktrine, taktike i obuke. Paralelno se već radi na programu obnove vojne infrastrukture kada se rat jednom završi i na ulaganju u ukrajinsku vojnu industriju. Polazna osnova su za NATO pozitivna iskustva iz perioda od 2014. godine do rata, kada je kroz kurseve obuke prošao veliki broj ukrajinskih vojnika, uveden je u strukturu oružanih snaga podoficirski kor i sprovedena reorganizacija. Po ocenama NATO-a, rezultat su agilne i fleksibilne snage koje su se u ratu prilagođavale realnoj situaciji na terenu. Zato su preživele gotovo osam meseci rata protiv ruske sile.

PVO KAO PRIORITET

Pratili smo sastanak ministara odbrane NATO-a održan u Briselu 11. i 12. oktobra, koji je usredsređen na podršku Ukrajini. Prioritet svih prioriteta sada je razvoj ukrajinskog integrisanog sistema protivvazdušne odbrane sa osloncem na savremene raketne sisteme, koje će kroz bilateralne ugovore poslati članice saveza. U senci ruskih raketnih udara po dubini Ukrajine naglašeno je da NATO prepoznaje da sadašnji nivo ukrajinskog PVO-a nije dovoljan za efikasnu odbranu i da se nešto mora učiniti. Dan pred početak sastanka ministara, 11. oktobra, NATO se pohvalio jednim nemačkim potezom – primopredajom ukrajinskoj vojsci prve od četiri baterije novog raketnog sistema PVO IRIS-T.

Zona uništenja tog sistema je do 40 km po daljini i 20 km po visini. U sastavu baterije su radar dometa 250 km švedske proizvodnje Žirafa 4A, komandno mesto i tri lansirna oruđa, sa po osam raketa na svakom. Proletos, kada su Nemci obećali IRIS-T, problem je bio rok izrade i prevaziđen je dogovorom Berlina i Kaira o tome da se neke od naručenih baterija preusmere na Ukrajinu, a da se kasnije izrade zamenske. Zato su Nemci predali prvu bateriju sada i slede još tri baterije, jedna od njih možda pre kraja ove godine, a ostale početkom iduće.

Sada se čeka na to šta će učiniti ostale članice NATO-a, u skladu sa definisanim planom da se ukrajinski PVO učini efikasnim i duboko ešeloniranim. U početnoj fazi rata, članice NATO-a dostavljale su uglavnom lake prenosne raketne sisteme PVO raznih modela, maksimalne zone uništenja po daljini do 6,5 km. Ponešto samohodnih lansirnih oruđa kao što su britanski Starstrejk bio je izuzetak od pravila, ali njihova zona uništenja nadmašuje rakete lansirane sa ramena samo za nekoliko stotina metara, što u realnim ratnim uslovima nije relevantna razlika.

Pomak u dubini zone dejstva biće raketni sistem NASAMS koji su obećali Amerikanci, jer njegove rakete mogu da dostignu cilj udaljen 30–50 km, zavisno od modela rakete. Naravno, to je podatak koji se odnosi na maksimalnu daljinu, a ne na kosi parametar, odnosno realno ostvarivu udaljenost cilja od mesta lansera. Prve dve baterije obećane su kao hitna podrška, i 11. oktobra američki izvori su zvanično potvrdili da u kontekstu ruske raketne ofanzive sredstva za PVO stižu “uskoro”, a da je još šest jedinica odobrena donacija, ali na duži vremenski period. Ukrajinskom PVO-u potrebna su sredstva što pre i u velikoj količini, i sada se čeka na to šta će preduzeti članice NATO-a.

Šareni izbor tehnike i sredstva koja su tek uvedena u naoružanje kao što je IRIS-T verovatno su tehnološki rizik, ali izbora nema, jer je defanzivni pristup sada politički pogodno rešenje. Pritisak Ukrajine da se dobave raketni sistemi zemlja-zemlja velikog dometa kao što je ATACMS nisu trenutno prihvatljivo rešenje, jer Moskva jasno kaže da to ne dolazi u obzir i da će se smatrati direktnim ulaskom NATO-a u rat. Ruski masovni i sistematični udari po državnoj infrastrukturi Ukrajine pokrenuti 1. oktobra sa krstarećim raketama sada su povod za brze odluke o jačanju PVO-a, i to se čini kao propagandno održiv pristup.

U pogledu rezultata koji se očekuju biće to ozbiljan izazov za rusku stranu, jer će se umanjiti efikasnost njenog ofanzivnog potencijala. Goruća tema je obaranje krstarećih raketa što predstavlja ozbiljan izazov za NATO raketne sisteme, i tek treba da se u realnom životu vidi koliko je izvodljivo presretanje brzih projektila. Novi raketni sistemi biće prepreka za dejstva ruske udarne avijacije koja su, doduše, dosta retka po dubini, ali su prisutna iznad fronta.

Preduslov za isturanje raketnih jedinica bliže frontu je visoko zasićenje novim sredstvima, koja će obezbediti rusku prevlast u vazdušnom prostoru. Puni efekti tog pristupa biće primetni kada ojača ukrajinska ofanzivna moć, a sada se već čini izvesnim da će na duži rok ukrajinski piloti dobiti savremene letelice. Za sada, u domenu avijacije podrška se svela na pribavljanje letelica iz ere SSSR-a.

Prvi korak u ofanzivnom pristupu PVO-a jeste integracija protivradarskih raketa AMRAAM na lovce MiG-29, što je rešenje koje se koristi od letos. Sada se rutinski iz Amerike šalju dodatne rakete AMRAAM za popunu zaliha. One su deo najnovijeg paketa odobrenog 14. oktobra, koji se uglavnom odnosi na municiju za nadoknadu one koja je utrošena. Amerikanci će poslati još raketa GMLRS za višecevne lansere M142 HIMARS, još 23 hiljade projektila 155 mm (od početka rata do sada sumarno je odobrena donacija od 904 hiljade komada), i još 500 vođenih projektila 155 mm M9823 Ekskalibur (do sada 3000). Amerikanci su ranije već donirali dve hiljade kasetnih projektila 155 mm sa protivtenkovskim minama, i daljinski postavljane prepreke ruskim tenkovima očigledno su se pokazale kao dobro rešenje, jer sada ide ukrajinskoj artiljeriji još pet hiljada takvih projektila. Ratna pomoć SAD-a do sada je došla do vrednosti od 17,6 milijardi dolara, u procenjenoj vrednosti polovne i nove robe. Mnogo novca u odnosu na ukrajinske potencijale, koji prema rebalansu budžeta za ovu godinu za sve troškove treba da iznose oko 10,5 milijardi dolara.

Ostali saveznici takođe “pakuju” pakete za Ukrajinu. Sada je tražena roba zimska garderoba, jer i ako zima bude blaga, na terenu je hladno. Kanađani će savetovati i dostaviti potrebne uniforme. Kod Rusa iskustva sa hladnoćom ima dovoljno, ali još samo da se nađe gde su zaturene ili nestale zalihe zimskih uniformi. Neki kritičari situacije u kojoj je ruska pozadinska služba kažu da nedostaje čak jedan i po milion setova uniformi. Mobilisanima mora da se obezbedi odeća, i znak da se iz Kremlja pažljivo prate problemi je smena glavnog za materijalno-tehničko obezbeđenje oružanih snaga.

DRONOVI U AKCIJI

ODBRANA: Pucanje na dronove…foto: ap photo

Preciznost ukrajinske artiljerije zadala je velike probleme ruskoj vojsci, ali sada postoji odgovor na taj izazov – iranski dronovi. Oni su jeftino i masovno rešenje koje će Rusima obezbediti balans sa vođenim raketama za HIMARS.

U prvim talasima raketne ofanzive od 10. oktobra Rusi su tukli krstarećim raketama, ali se postepeno sve više koriste dronovi Geran-2, preimenovani iranski Šahed-136. Nije lako oboriti taj dron iako on ne leti brzo, nekih 185 km/h, ali mala visina leta i neznatan radarski odraz čine taj jednostavni deltakrilac vrlo efikasnim sredstvom. Na zemlji se čuje karakterističan zvuk koji može da se poredi sa motorom Tomos, i onda preostaje vrlo malo vremena da se nešto preduzme. Ukrajinci se trude da gađaju dronove automatskim puškama i puškomitraljezima, i ponekad pogode, ali većina prolazi. Taktika primene Gerana-2 je u masovnosti – na jedan objekat dejstva šalje se više komada, i time se znatno povećava verovatnoća uništenja.

…i ostaci drona kamikazefoto: ukrajinsko ministarstvo odbrane

U osnovi, dron se šalje na cilj koji je prepoznat kao unosan. Ako se radi o liniji fronta i bližoj, taktičkoj dubini, položaj cilja može da odredi izviđački dron i da prosledi sliku na zemlju, za pripremu dejstva sa Geranom-2. U borbenoj premijeri iranskih dronova, uništavali su artiljerijska oruđa visoke vrednosti kao što su samohotke 203 mm i haubice 155 mm. U ratu gradova, poslužili su za uništavanje objekata koji su stotinama kilometara udaljenosti od mesta lansiranja. U pripremi za takve zadatke, dron se šalje na let bez povratka na prethodno zadate koordinate. Rusima nedostaje efikasnih sistema za dubinsko izviđanje, i zato se problem izbora objekata dejstva jednako odražava na primenu krstarećih raketa i malih dronova.

Na prvi pogled, pogodniji izbor su rakete kao što su H-101, koje se lansiraju sa strategijskih bombardera i do cilja dolaze brzinom krstarenja od orijentaciono 700 km/h, ili kvazibalistička raketa 9M723 za sistem Iskander, koja može da u delu putanje leti brzinom 5,9 puta većom od brzine zvuka. Njihove bojeve glave od 400 kg desetak puta su veće od tereta koji nosi Geran-2. Te “velike” rakete su preskupe i ne može brzo da se obnovi zaliha. Dronovi su brojniji i pokazalo se da su njihove šanse da savladaju odbranu sasvim solidne. Neki otkažu, neki su oboreni, ali dovoljno dronova dolazi tamo gde su poslani. Za ukrajinski PVO biće veliki problem kako pronaći rešenje za odbranu od dosadnih, bučnih, malih i ubojitih mašina nastalih u fabrici Iranske islamske revolucionarne garde. Za NATO, biće izazov pronaći način da se obore ti dronovi, ali i zbog Ukrajinaca i zbog sebe moraće da se potrude. Sada se već zna da nije dobro slati lovce na dronove, jer ukrajinska avijacija je 12. oktobra ostala bez jednog MiG-29 u pokušaju da obore Geran-2 iznad grada Vinice. Previše se približio i na zemlju su pali ostaci obe letelice.

Osim Gerana-2, u ratu se koristi i istoimena letelica sa rednom oznakom jedan. Ostaci prvog primerka Gerana-1 pronađeni su 13. oktobra kod Kijeva, i pregledom je ustanovljeno da se radi o rusifikovanom Šahedu-131. Osnovna razlika u odnosu na Geran-2 je više od tri puta manja bojeva glava, od nekih 15 kg. Oni su još jeftiniji izbor za dejstvo, doduše protiv malorazmernih ciljeva, ali za rat su važni statistika i stalno održavanje pritiska na protivnika. Zato su Gerani 1 i 2 sada važni ruski aduti za zimske mesece kada će biti teže pokrenuti tenkovske bataljone, ali neće biti problema da se svaki dan pošalju u vazduh na put bez povratka desetine dronova.

Iz istog broja

Dvadeseti kongres Komunističke partije Kine

Blistavi planovi, jaki vetrovi, nemirne vode

Aleksandar Novačić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu