U siromaštvu i samoći umire Emili Šindler (94), udovica Oskara Šindlera, glavnog junaka čuvenog filma Stivena Spilberga "Šindlerova lista". Smještena u jednoj bavarskoj bolnici, nakon što se tek nedavno vratila u Njemačku iz Argentine, gdje je boravila od 1949. godine, Emili Šindler nije u stanju platiti bolničke troškove, već će to, umjesto nje, učiniti bavarske vlasti. Izgleda nevjerojatno da netko tko nosi ovo poznato prezime postane socijalni slučaj, ali očito život prema ovoj ženi nije bio velikodušan.

Za Oskara Šindlera udala se vrlo mlada, a ovaj čin je zasigurno označio njenu životnu sudbinu. Život sa ovim osebujnim čovjekom bio je bez sumnje uzbudljiv i poseban, ali ne i previše sretan. Razumjela je njegove "slabosti": sklonost prema lagodnom životu, ženama i svemu što uz to ide. Pomogla mu je u sastavljanju čuvene "liste" od 1200 imena Židova koji su tako, umjesto da idu u logor smrti, radili u njegovoj tvornici kao prisilni radnici i preživjeli holokaust.

PROIZVOD SVOG VREMENA: U poslijeratnoj Njemačkoj, Oskar Šindler se nije snašao. Gotovo potpuno nepriznat i ignoriran u domovini, pokušao je, uz židovsku pomoć, pronaći sreću u Argentini. Ali, ni tu se nije dugo zadržao. U Frankfurt se vratio sam, gdje je živio do smrti. Mada je neprestano započinjao razne poslovne aktivnosti, ni u jednoj nije uspio i uglavnom je živio od pomoći ljudi koje je spasio. Često je putovao u Izrael i čini se da se među Židovima osjećao bolje nego među svojim sunarodnjacima.

No, tko je bio Oskar Šindler? Prema Spilbergovoj priči, riječ je o čovjeku koji je bio pravi proizvod vremena u kojemu je živio. Kao simpatizer Nacionalsocijalističke partije iskoristio je sve pogodnosti koje su mu bile na raspolaganju. Vodio je bezbrižan život u svakom pogledu. Poslovi su išli punim jedrima naprijed, zahvaljujući besplatnoj radnoj snazi pripadnika nepoželjnih rasa.

Ali, paralelno sa Šindlerovim svijetom tekao je i jedan svijet koji ga se u početku nije ticao, naprosto ga nije vidio. Bio je to svijet enormne ljudske nesreće kojim je dominiralo dijabolično zlo. No, kako je vrijeme prolazilo, Šindler se sve više sudarao sa tim zlom i više ga nije mogao ignorirati. Na kraju, postupio je gotovo "nerazumno" i suprotstavio mu se. Prošle godine pronađen je Šindlerov kovčeg u kojemu se, između malobrojnih ličnih stvari, nalazila i originalna lista sa 1200 imena Židova koje je spasio od sigurne smrti. Događaj je izazvao veliku medijsku pažnju, čak je imao i sudski epilog. Naime, Emili Šindler je tužila jedan štutgardski list za neovlašteno korišćenje Šindlerove ostavštine i dobila odštetu od samo 25.000 maraka.

Postavlja se pitanje zašto je u posljeratnoj Njemačkoj uloga Oskara Šindlera, tog "dobrog Nijemca", ostala u sjeni? Pravi odgovor na ovo pitanje vrlo je teško dati. Sam Šindler je govorio da za mnoge Nijemce predstavlja "nezgodnog" svjedoka, da budi grižnju savjesti kod onih koji su mogli – poput njega – pomoći i spasiti mnoge živote. Bez sumnje, Šindler je bio u pravu kada je tvrdio da bi nacistička Njemačka izgledala drugačije da je bilo više Šindlera! No, pitanje građanske hrabrosti u vremenima zla ipak nije tako jednostavno, kako se može učiniti sa veće vremenske distance. Na sreću mnogih ljudi u nevolji, uvijek je bilo i bit će hrabrih pojedinaca koji su spremni suprotstaviti se zlu, koliko god to bilo opasno za njih.

Poznato je da je Njemačka izašla iz rata moralno i materijalno potpuno devastirana. Ljudi su željeli što prije zaboraviti zlo u kojemu su živjeli više od jedne decenije. Od trenutka kada je 1933. godine Hitler ukinuo sve građanske slobode i uveo režim krvavog terora i koncentracionih logora, te pretvorio Njemačku u totalitarnu policijsku državu, zemlja je počela kliziti ka sveopćem slomu. Dvije godine kasnije, u Njemačkoj su uvedeni rasni zakoni. Započele su masovne deportacije Židova, ali i ostalih "inferiornih" rasa u logore smrti. Najprije iz Njemačke, a kasnije iz čitave okupirane Evrope, po preciznim voznim redovima kretali su vlakovi prepuni nesrećnika prema odredištima bez povratka. I do današnjih dana nitko iz ovog ogromnog aparata nije progovorio, nije preuzeo dio krivnje za stradanja milijuna ljudi. Radnici njemačkih željeznica su zasigurno znali tko su ljudi u ovim prenatrpanim kompozicijama i kuda idu.

HRABROST I ISKUŠENJE: Vrlo ilustrativan je, u tom smislu, slučaj njemačkog filozofa Martina Hajdegera. Mada je njegov entuzijazam za nacizam vrlo brzo splasnuo, nije imao hrabrosti da mu se otvoreno suprotstavi. Činio je to na predavanjima na univerzitetu, u svom zatvorenom krugu, ali nikada otvoreno i glasno. "Hajdeger nije bio čovjek lavljeg srca", rekao je nedavno njegov učenik Hans Georg Gadamer (danas u dubokoj starosti) u intervjuu posvećenom 25. godišnjici smrti ovog kontroverznog velikana filozofske misli XX vijeka.

No, spomenimo i epizodu iz Hitlerovog najbližeg okruženja. Henrijeta von Širah bila je u Hitlerovoj blizini još kao djevojčica. Njezin otac Hajnrih Hofman bio je Hitlerov fotograf, a muž Baldur von Širah jedan od bliskih Hitlerovih suradnika. Hitler mu je povjerio vrlo osjetljiv "resor" – omladinu. No, osim bavljenja mladim naraštajem, Von Širah se istakao i u deportaciji oko 185.000 austrijskih Židova. Zahvaljujući, kako je to sam nazvao, "aktivnom doprinosu evropskoj kulturi", 1942. godine bečka židovska zajednica drastično se smanjila na oko 7000 Židova. Nirnberški sud za ratne zločine osudio ga je na 20 godina zatvora.

Dakle, Henrijeta von Širah je 1943. godine prisustvovala potresnom događaju deportacije židovske porodice. Tom prilikom vidjela je kako se grubo postupa sa Židovima i kada se srela sa Hitlerom, ispričala mu je što je vidjela. Hitler se – po jednoj verziji – ražestio i strašno vikao na nju. Henrijeta više nikada nije pozvana u Hitlerov planinski zamak. Po drugoj verziji, Hitler je Henrijeti prigovorio da je suviše sentimentalna i sve je ostalo po starom. Bračni par Von Širah je i dalje dolazio na Hitlerove prijeme.

TREZVENI: O nacizmu i glavnim protagonistima ovog velikog zla napisan je ogroman broj knjiga. Ovaj povijesni period i dalje privlači pažnju autora širom svijeta. Bečka spisateljica i Hitlerov biograf Brigit Haman kaže da se u Njemačkoj pojavila nova čitalačka generacija. Riječ je o "trezvenoj" generaciji koja o nacionalsocijalizmu uči kao o srednjem vijeku. Želi znati sve o ovom periodu, posebno o bizarnostima, kao što je privatni život protagonista, tko su bile njihove žene i slično. Pola stoljeća od završetka rata ova generacija više ne postavlja pitanje krivnje i odgovornosti, kao što je to činila ona iz 1968. godine, već, bez emocija, želi saznati sve. Naravno, ova nova radoznalost nije ostala nezadovoljena. Tako su ove godine izašle čak dvije biografije kontroverzne ličnosti i filmske stvarateljke Leni Rifenštal (98), a navodno će uskoro započeti snimanje filma u kojem bi glavnu ulogu igrala američka glumica Džudi Foster. Bavarska televizija je snimila opsežan dokumentarac u dva dijela na temu "Hitlerove žene" i "Žene i Hitler".