Premijerska smena u Crnoj Gori
Testiranje lojalnosti
Opozicija, koja je čak radosno prihvatila prvu vest da je Šturanović novi premijer, sa skepsom gleda na njegov angažman, s tim što mu iz Medojevićevog Pokreta za promene najavljuju podršku ako krene u odlučne reforme
Neće biti lako Željku Šturanoviću. Pred novim predsjednikom Vlade Crne Gore dva su teška i međusobno povezana zadatka – da se oslobodi sijenke Mila Đukanovića i da od Crne Gore napravi uređenu pravnu državu. Ukoliko počne uspješno da rješava ovaj drugi, prvi će nestati sam po sebi.
Tačno dva mjeseca poslije parlamentarnih izbora 10. septembra, poslanici u Skupštini Crne Gore prošlog petka izabrali su novu vladu Crne Gore, prvu nakon obnove državne nezavisnosti na referendumu 21. maja. Iako je učestale najave o povlačenju sa državne funkcije stalno činio neizvjesnim, vođa vladajuće Demokratske partije socijalista Milo Đukanović početkom oktobra definitivno je odlučio da ode sa premijerske funkcije. S obzirom da je i u vrhu DPS-a bilo malo onih koji su vjerovali da će se povući, pogotovo nakon glatke pobjede koalicije DPS-SDP i zadržavanja apsolutne vlasti, priredio je iznenađenje i javnosti i partijskim kolegama, dovodeći ih u tešku dilemu koga da izaberu za nasljednika. Poslije niza mučnih sastanaka vrha DPS-a iza zatvorenih vrata isplivao je Šturanović (46), ministar pravde u Đukanovićevom kabinetu i jedan od članova Predsjedništva DPS-a koji su se do sada držali po strani.
PRIORITETI: Gotovo mjesec dana je radio na koncipiranju kabineta i programa Vlade, da bi na kraju uspio da uvede šest novih lica, a da iz Đukanovićevog kabineta ode njih čak devetoro. Mada je bila planirana značajnija racionalizacija Vlade, sa 16 na deset ministarstava, unutarpartijski kompromisi doveli su ga do brojke od 14 ministara i dva potpredsjednika. Jedan potpredsjednik i dva ministra (saobraćaj i telekomunikacije, te unutrašnji poslovi i javna uprava) su iz Krivokapićeve Socijaldemokratske partije, dok je ministar za zaštitu prava manjina već tradicionalno iz Dinošine Demokratske unije Albanaca.
Za prioritete je Šturanović odredio smanjenje uprave, opremanje policije, posebnu jedinicu za borbu protiv korupcije, niže poreze i nove puteve. Poručio je da će mjera uspjeha biti samo "naša sposobnost da usvajamo i primjenjujemo najbolju evropsku praksu, kako bismo građanima što prije omogućili evropski standard života".
"Bićemo angažovani i na stvaranju pretpostavki za efikasniju realizaciju druge etape našeg pristupanja Evropskoj uniji. To je ambiciozno, ali realno ostvarljivo", rekao je Šturanović u obraćanju poslanicima.
Najavio je da je pripremljen nacrt Strategije reforme pravosuđa koja je fokusirana na njegovu nezavisnost i pouzdanost, jačanje efikasnosti i dostupnosti pravosudnih organa, kao i na to da će Vlada intenzivirati mjere za prevenciju i suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala.
Upravo njegov ekspoze bio je svjevrstan pokazatelj o tome gdje je najranjivija današnja Crna Gora – raširena korupcija i uticaju politike i raznih moćnika podložno pravosuđe. To se ponovo konstatuje i u najnovijem Izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore na putu ka EU-u, s tim što opozicija dodaje i tajkune, malu grupu crnogorskih biznismena koji su bogatstvo stekli tokom 90-ih, uglavnom švercujući naftu i duvan uz saglasnost vrha države. Najveći od njih važe za vrlo bliske prijatelje ili srodnike Mila Đukanovića. Već nekoliko godina zarađeni novac uvode u legalne tokove kupujući akcije crnogorskih kompanija, nekretnine… Uvjerenje da za njih ne važe pravila kao za ostale i da zbog bliskih veza sa vrhom vlasti imaju prolaz tamo gdje ga drugi ne mogu imati ispratilo je Đukanovića sa državne funkcije. Šturanović je dobio priliku da pokaže ima li on drugačiju viziju Crne Gore i snagu i volju da se za nju bori, pogotovo što više ništa nije podređeno rješavanju državnog pitanja, koje je bilo opravdanje za razne kompromise i društvene anomalije.
Opozicija, koja je čak radosno prihvatila prvu vijest da je Šturanović novi premijer, sa skepsom gleda na njegov angažman, s tim što mu iz Medojevićevog Pokreta za promjene najavljuju podršku ako krene u odlučne reforme.
Uz ocjenu da su glavne prepreke za ekonomski oporavak i napredak Crne Gore "monopolisti i karteli bliski vlasti, kao i nedovoljna spremnost da se krene u stvarne i korjenite reforme", iz PzP-a poručuju da će nova Vlada "imati iskrenog partnera" u njima ako krene u stvarne, a ne frizirane reforme.
TRAŽENJE BALANSA: Lider te najjače opozicione partije Nebojša Medojević tvrdi da će Šturanovićeva vlada nastojati da pronađe balans "između zahtjeva za stvarnim reformama i implementacijom evropskih standarda, koji će dolaziti iz Brisela, i antireformskog pritiska lokalnih moćnika koji su protiv bilo kakvih promjena i uvođenja evropske prakse".
I dok funkcioner Narodne stranke Dragan Šoć predviđa da će Šturanović, ako pokuša da se obračuna sa organizovanim kriminalom, ubrzo naići na nevidljive sile koje "upravljaju Crnom Gorom", predsjednik Srpske narodne stranke Andrija Mandić uopšte nema poverenje u novog premijera.
"Programu Vlade raduju se jedino crnogorski tajkuni i ljudi iz vlasti bliski kriminalu, jer u njemu se kaže da se ništa neće promijeniti", bile su Mandićeve riječi.
Šturanović nije htio da se osvrće konkretnije na poruke iz opozicije, ali je odmah nakon izbora i polaganja zakletve dobio obećanje svog prethodnika da će mu pomoći u procesu evropskih integracija, ako to bude potrebno.
"Riječ je o veoma kompetentnim i veoma odgovornim ljudima prema državno političkim interesima Crne Gore. Zbog toga nas očekuje državni, ekonomski i demokratski razvoj Crne Gore", prognozirao je Đukanović.
Dosadašnji premijer će zaista biti u prilici da pomogne svom nasljedniku, tim prije što je zadržao funkcije predsjednika DPS-a i poslanika u parlamentu. Činjenica da Đukanović zapravo ostaje u politici bila je povod za sumnje da će on u ključnim momentima vjerovatno početi da se miješa Šturanoviću u posao, što zvuči logično, jer Đukanović dominantno kontroliše vladajuću partiju. Uz to, moguće je da će vođa DPS-a na taj način testirati Šturanovićevu lojalnost, naročito zato što on nije bio njegov kandidat za premijera. Đukanović je do posljednjeg trenutka insistirao da ga naslijedi Igor Lukšić, mladi ministar finansija, ali se suočio sa odlučnim protivljenjem svojih partijskih potpredsjednika Svetozara Marovića i Filipa Vujanovića. Oni su tražili da se "poštuje red", sa obrazloženjem da je neprirodno da mlađani Lukšić izbije odjednom u prvi plan pored toliko starijih i iskusnijih članova rukovodstva DPS-a. Poslije dvodnevnog varničenja Đukanović je popustio i prihvatio Šturanovića, ali je ostalo upadljivo da premijersku fotelju nije ponudio Svetozaru Maroviću. Navodno, kako je to kasnije prepričavao predsjednik Republike Filip Vujanović, Đukanović i on ubjeđivali su Marovića da on preuzme vladu, ali Marović nije htio. Poznavaoci prilika u DPS-u tvrde da je Marović i te kako bio voljan da sjedne u premijersku fotelju, ali mu to Đukanović nije dozvolio, kako svom latentnom rivalu za uticaj u DPS-u ne bi dao previše moći.
Na kraju, epilog unutarpartijskih kalkulacija je da su ključna mjesta u Vladi zauzeli ljudi vrlo bliski Đukanoviću. Ministarstvo spoljnih poslova vodiće Milan Roćen, uticajni Đukanovićev savjetnik, Ministarstvo odbrane pokrivaće Boro Vučinić, doskorašnji ministar urbanizma, dok će Igor Lukšić nastaviti da upravlja državnom kasom.
Mjera u kojoj novi premijer uspije da u tim resorima nametne svoj autoritet odrediće njegovu dalju političku karijeru.
Sastav
Šest doktora nauka, četiri profesora Univerziteta, dva magistra, jedan ljekar, dva pisca, pravnici, ekonomisti, po jedan mašinski, poljoprivredni i elektroinženjer, politikolog, matematičar, ali i ljubitelj ekstremnih sportova…
To su sve članovi Šturanovićevog kabineta, kojem će najbliži saradnici biti dvoje potpredsjednika: prof. dr Gordana Đurović (evropske integracije) i prof. dr Vujica Lazović (SDP – ekonomska pitanja). Ministri su dr Igor Lukšić (finansije), Milan Roćen (inostrani poslovi), mr Boro Vučinić (odbrana), dr Miodrag Bobo Radunović (zdravstvo i socijalna politika), Branimir Gvozdenović (ekonomija), Miraš Radović (pravda), prof. dr Andrija Lompar (saobraćaj i telekomunikacije), Jusuf Kalamperović (MUP i javna uprava), mr Milutin Simović (poljoprivreda), prof. dr Slobodan Backović (prosvjeta i nauka), Predrag Nenezić (turizam i zaštita životne sredine), Predrag Sekulić (kultura i mediji), Suad Numanović (bez portfelja) i Fuad Nimani (zaštita prava manjinskih naroda).
Vrline i mane
Šturanovićevi simpatizeri tvrde da je riječ o čovjeku dobrih namjera, vrsnom poznavaocu pravnog sistema i jednom od visokih funkcionera vladajuće partije koji nije povezan sa bilo kakvim aferama niti je dio političko-preduzetničkih interesnih grupa. S druge strane, neke njegove kolege iz DPS-a, koji nijesu baš sa oduševljenjem prihvatili njegovo imenovanje i koji su priželjkivali Igora Lukšića, zamjeraju mu da sporo donosi odluke, da je suviše sklon kompromisu i da zbog toga jednostavno ne odgovara profilu efikasnog predsjednika Vlade. Takođe, u njegove mane ubrajaju i to da se ne služi stranim jezicima. Kada se priča okrene na šalu, onda kažu da ima dovoljno zajedničkih crta sa bivšim premijerom – visok je, iz Nikšića je, igra basket i ne zna engleski.
Željko Šturanović (46) do sada se nije naročito isticao u prvim borbenim linijama DPS-a na javnoj sceni. Izbjegavao je otvorene sukobe sa opozicionim čelnicima tokom referendumske i izborne kampanje, a kao ministar pravde nije oklijevao da neke opozicione prijedloge uvrsti u zakonske tekstove. U Ministarstvu pravde, koje je vodio od jula 2001, tvrde da je lično učestvovao u pisanju svakog od desetina zakona koji su tokom prošle četiri godine izašli iz Ministarstva i koje je parlament usvojio. Njegove kolege iz opozicije opisuju ga kao vrlo nezgodnog pregovarača koji zna kako, bez veće nervoze, da dođe do projektovanog cilja. U to su se uvjerili tokom iscrpljujućih pregovora o referendumskom zakonu i ranije, dok je na tapetu bilo usaglašavanje izbornog zakona.
Političko iskustvo počeo je da stiče početkom devedesetih, kada je bio poslanik, pa šef poslaničke grupe DPS-a u tadašnjem saveznom parlamentu u Beogradu. Prije toga je, kao student generacije na Pravnom fakultetu u Podgorici, radio u nikšićkoj Željezari. Prvo kao samostalni referent, pa potom šef pravne službe.
U DPS-u važi za čovjeka bliskog "struji" i političkoj filozofiji Svetozara Marovića, ali niko nije spreman da dovede u pitanje njegovu lojalnost Milu Đukanoviću. S njim je došao u blagi sukob prije dvije godine kada je odbio da prihvati Đukanovićev predlog da se kandiduje na izborima za predsjednika Opštine Nikšić. Sva istraživanja su navodno pokazivala da je Šturanović dobitna kombinacija, ali Đukanović nije uspio da ga ubijedi da uđe u trku. Od tada, prema tvrdnjama sagovornika iz DPS-a, Đukanović ima rezervu u odnosu na njega, a nikšićki primjer mu je bio jedan od argumenata dok se u početku protivio Marovićevom i Vujanovićevom zahtjevu da Šturanović preuzme Vladu. Pojedini evropski analitičari, uoči prošlonedjeljne sjednice parlamenta na kojoj je izabrana vlada, poručili su mu da je on sada lider Crne Gore. I da bi trebalo to i da pokaže.
