Da (još koji dan) aktualni predsjednik Stjepan Mesić ima mogućnost natjecanja za svoj treći mandat, najvjerojatnije bi ga dobio. Ovako nakon punih deset godina odlazi iz predsjedničke fotelje, u kojoj – pokazalo se to kao točno – od samoga starta nije želio biti fikus, kako su to mnogi priželjkivali.

Njegova biografija je dobro poznata: danas 75-godišnjak (upravo je 24. decembra proslavio rođendan) iz Orahovice bio je pravnik, saborski zastupnik još 1965. godine, sedamdesetih godina je zbog "hrvatskog proljeća" dopao i zatvora; u Staroj Gradišci je proveo godinu dana, te je odatle ekipu koja je devedesetih došla na vlast u Hrvatskoj zvao "gradišćanskim Hrvatima". Pobjedom HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj postaje najprije prvi predsjednik Vlade RH, potom – nakon natezanja i političkih lomova – biva i član Predsjedništva SFRJ, potom i njegov predsjednik. Nakon konačnog sloma SFRJ, predsjednik je Hrvatskog sabora, sve do maja 1994. kad se razilazi sa HDZ-om i predsjednikom Franjom Tuđmanom, uglavnom po pitanju hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U predsjedničku utrku je 2000. godine, neposredno nakon Tuđmanove smrti (decembar 1999), ušao kao potpuni autsajder, da bi izašao kao pobjednik u drugom krugu 7. februara. Pobjeđuje i drugi puta, 16. januara 2005. godine, također u drugom krugu, porazivši aktualnu premijerku Jadranku Kosor.

Sve do razlaza s Tuđmanom i HDZ-om 1994. godine, moglo bi se reći da je Mesić javno puhao u isti rog s nacionalistima. Iz tog razdoblja se pamti i njegova izjava o tome da Srbi iz Hrvatske mogu ponijeti samo onoliko zemlje koliko su je donijeli na svojim opancima; godinama tvrdi da je ta izjava "izvučena iz konteksta", ali neki imaju teoriju da sve što je kasnije, kao predsjednik ispravno radio i zborio, u stvari, predstavlja iskupljenje od pogrešne politike HDZ-a prema hrvatskim Srbima, čijim je dijelom i sam neko vrijeme bio.

Postao je predsjednik svih građana Hrvatske, bar je to htio, usprkos onima koji ga nikako nisu prihvaćali: desnica, alkari, optuženi ratni zločinci, tvrdi HDZ-ovci, dijaspora i neki generali. Jednu grupu generala koji su se petljali u politiku jednom je odlukom ražalovao, što je bio popriličan skandal. Ispostavilo se da je Mesić jači.

Nakon vječno namrgođenog i ukočenog Tuđmana, Mesić je u hrvatskoj politici bio pravo osvježenje, unoseći duhovitost i tako neophodnu normalnost u hrvatsku političku javnost. Sasvim sigurno jedan od boljih poteza bilo je njegovo otvaranje rudnika Tuđmanovih razgovora s kojekime, od kojih je veliki broj završio u Haškom tribunalu, gdje je i sam Mesić svjedočio u postupku protiv Slobodana Miloševića, čime je još jednom od desnih krugova dobio epitet izdajnika.

Mesić se već u prvom svom mandatu nametnuo javnosti kao arbitar u mnogim političkim i društvenim pitanjima. No, dio građana je – dajući mu 2005. godine ponovo povjerenje – očekivao da će u tom drugom mandatu biti još otvoreniji; suprotno tome, tek krajem mandata je ušao u neke nove ratove s neistomišljenicima. Tako se najprije posvadio s Kaptolom, tvrdeći da je u laičkoj državi neustavno držati križeve u školama i javnim ustanovama. Potom je počeo priču o sramnoj privatizaciji, onda se posvadio sa odbjeglim Ivom Sanaderom, s kojim se uzajamno slao kod istražnih organa nakon što su procurile silne afere, pa se čak pomalo i složio s Jadrankom Kosor, koju je prije nekoliko godina zvao Suzanom (voljela je zaplakati, onako kao spontano) i govorio da se boji otvoriti paštetu, a da mu Jadranka ne iskoči van.

Uz to, u jednom je trenutku izjavio čak i da mu je najveća greška u predsjednikovanju bilo pozivanje Ante Gotovine da se preda Haškom tribunalu, pa čak i da razmišlja o mogućem pomilovanju Mirka Norca, dvostruko osuđenog ratnog zločinca. To je bilo posve neočekivano od čovjeka koji je godinama govorio o individualizaciji krivnje za ratne zločine, kao i o neophodnosti da se krivi privedu pravdi.

Ono, međutim, što će – bez obzira na greške i nepromišljenosti – ostati kao posljedica njegove vladavine Hrvatskom jest stalno isticanje antifašizma kao vrijednosti i činjenice da Hrvatske danas ne bi bilo da nije bilo hrvatskih partizana i antifašista u Drugom svjetskom ratu.

Kad je o susjedima riječ, većinu mandata je govorio o neophodnosti suradnje i dobrim odnosima, da bi posljednjih mjeseci neprestano dijelio packe, opravdano ili ne. Isto tako, mandat je odlučio zaključiti posjetom Kosovu i to baš na pravoslavni Božić; no, netko od savjetnika – a Mesić prihvaća savjete – sugerirao mu je, očito, da taj put ipak pomakne za koji dan.

U svakom slučaju, Mesić je sa svojih deset predsjedničkih godina priuštio građanima Hrvatske više normalnosti nego većina ostale hrvatske vlasti. Jest griješio, ali je i pomicao stvari i kad su opće prilike posrijedi, i kad je i o građanima bila riječ, bez obzira na njihovu nacionalnost. Nerijetko je, s vrlo malo ustavnih moći, bio moralni arbitar i nerijetko je državu i društvo vraćao u normalni kolosijek.